Jedna antologijska izreka čileanske nobelovke Gabriele Mistral glasi ovako: „Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti sutra, oni traže danas“. Sličnu misao, prigodom šestodnevnog pastoralnog pohoda (15. – 21. travnja 2008.) SAD-u, izrekao je papa Benedikt XVI. dotičući se bolne teme sablazni svećenika pedofila: „Među znacima koji se protive evanđelju života koje se može naći u Americi, ali i drugdje, ima jedan koji pobuđuje duboku postiđenost: seksualno iskorištavanje maloljetnika“. Iako je o ovomu bilo i prije govora slobodno možemo reći da su istupi Pape emerita u Sjedinjenim Državama otvorili novu stranicu sagledavanja problema pedofilije u Crkvi, a i društvu. Nedvosmisleno i transparentno Sveti Otac je govorio o „teško nemoralnom vladanju crkvenih ljudi koji su na taj način izdali svoje svećeničke dužnosti i zadaće“. Takvu misao papa Franjo je uokvirio u strategiju „nulte stope“ tolerancije prema onima u Crkvi koje su počinili takve zločine.
Procentualno gledano svećenici-pedofili zasigurno čine mali postotak ukupnog zla seksualnog zlostavljanja maloljetnika, ali zbog naravi zvanja izazivaju puno veći skandal i sablazan (što mnogi mediji jedva dočekaju žigosati). Prema definiciji pedofilija (grč. paidos – dječak + fileo – volim) je najčešći oblik poremećaja ličnosti i spada pod spolnu nastranost koja se očituje putem zadovoljavanja pohote i seksualnog nagona odraslih osoba prema djeci mlađoj od 16 godina.
U tom se kontekstu – kako se može naći pojašnjenje i na internetu – razlikuju tri grupe: a) pedofili – osobe čiji je seksualni interes ograničen samo na djecu; b) zlostavljači djece – muškarci koje spolno zanimaju djeca i odrasle žene; c) počinitelji incesta – žrtve su vlastita djeca ili djeca s kojima je u bliskom srodstvu. Za počinitelje svih nabrojanih perverznosti najčešći naziv je pedofili. Oni su, uglavnom, normalnog intelektualnog statusa, ali im je poremećeno funkcioniranje u međuljudskim odnosima s odraslima; niske su socijalne zrelosti; niskog samopoštovanja i kontrole poriva, te slabih socijalnih vještina, a često su i kruto religiozni. Iz svega je razvidno kako je riječ o bolesti, koja se, nažalost, može pojaviti i u Crkvi.
„Što znači govoriti o zaštiti djece kada se pornografija i nasilje mogu gledati u tako puno domova, kroz medije koji su danas široko dostupni“, isticao je Papa emrit
No, nijedan se događaj ne odvija izolirano od stvarnosti. Na to je Benedikt XVI. i upozoravao onda kada je skandal pedofilije u crkvenim krugovima stavio u širi kontekst ukazujući na sekularizaciju i pretjeranu „seksualizaciju“ američkog društva, što se u određenoj mjeri može primijeniti na cjelokupnu ljudsku zajednicu.
„Što znači govoriti o zaštiti djece kada se pornografija i nasilje mogu gledati u tako puno domova, kroz medije koji su danas široko dostupni“, isticao je Papa Benedikt XVI.
O pedofiliji ne bi bilo pošteno govoriti kao o pojavi isključivo modernog doba, nego je prisutna u različitoj mjeri – ovisno o pojedinom društvu i kulturi – kroz cjelokupnu ljudsku povijest. Ono što je danas zabrinjavajuće jest zlouporaba inače korisnih medija, kao što je, prvenstveno, internet. Pedofili se vješto koriste njime kako bi lakše ostvarili kontakt s djecom – potencijalnim žrtvama. Najprije se sprijatelje s njima, a zatim nastoje ostvariti svoje perverzne planove. Istraživanja pokazuju da su više od 80% zlostavljača djeci poznate i osobe od povjerenja. Ipak, osobito su pogubna tzv. on-line prijateljstva s nepoznatim starijim osobama za koja djeca i ne slute kako bi im mogli nešto nažao učiniti. U velikoj mjeri roditelji ne znaju s kim im se djeca preko interneta (najčešće u tzv. chat-room) dopisuju. Mnogo roditelja u našim krajevima o ovomu i ne razmišlja jer općeprihvatljiv je stav da se to događa „tamo negdje“, ali npr. podatci Ureda pravobraniteljice za djecu u Hrvatskoj pokazuju da se godišnje zabilježi i do stotinu slučajeva seksualnog zlostavljanja djece. Tako do svoje 18. godine jedna od četiri djevojčice i jedan od šest dječaka dožive neki oblik seksualnog zlostavljanja. Zbog sličnosti društva za pretpostaviti je da su podatci i u BiH razmjerno isti. Međutim, naša je zajednica još uvijek „šutljiva“ zajednica u kojoj je često „žrtva kriva zato što je žrtva“. Ono na čemu bi najprije roditelji, a onda i ostale strukture društva, trebali poraditi jest: edukacija, odgoj i izgradnja međusobnog povjerenja, a nikako ne: prijetnja, ucjene ili zabrane.
Kad se sve uzme u obzir uviđamo da najtragičnije zvuči pedofilija koja se prepozna kod svećenika. Jer svećenik bi trebao biti čovjek od povjerenja, onaj komu bi se djeca smjela obratiti ako bi nešto slično doživjela u obitelji i(li) društvu
Kako govore podatci iz UNICEF-a, više od milijun djece godišnje bude natjerano na prostituciju ili prodano kao seksualno roblje. Zato se ovaj problem ne smije gledati samo kao nesreća lokalnog karaktera već kao globalni problem kojeg ni jedna zemlja nije pošteđena. Ipak, možemo zaključiti da se proporcionalno degradiranju obitelji, kao temeljne instance, povećava mogućnost raznoraznih nastranosti i zločina.
Kad se sve uzme u obzir uviđamo da najtragičnije zvuči pedofilija koja se prepozna kod svećenika. Jer svećenik bi trebao biti čovjek od povjerenja, onaj komu bi se djeca smjela obratiti ako bi nešto slično doživjela u obitelji i(li) društvu. Stoga je Biskupska konferencija SAD-a još 2002. donijela Temeljne odredbe za biskupijske/župne politike vezane uz slučajeve spolnog zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika ili đakona kojima se počela boriti protiv ovakve vrste zla.
Crkveni zakonik za slučajeve pedofilije predviđa oštre kazne koje idu do otpuštanja iz kleričkog staleža (usp. kan 1395 § 2). Upravo zbog veličine štete koju prouzroče takvi svećenici jedino pravedno rješenje bilo bi – nakon što se krivnja dokaže – trajni otpust iz svećeništva i sukladno civilnom zakonodavstvu primjeren zatvor.
Izvor:Josip Vajdner/nedjelja.ba
