Biografija filmske redateljice i hrvatske emigrantice iz Srednje Bosne Elizabete Vidović dokazuje ono što većina nas u hrvatskoj dijaspori zna – nikad ne podcjenjujte hrvatsku ženu.
Elizabeta i njezina obitelj s prijateljicom Kathryn Michelle posjeduje producentsku kuću „Almost Normal Productions” koja se nalazi u Los Angelesu u Kaliforniji. Njihov posljednji film „The Accursed” (“Prokleti”), u kojem glume Goran Višnjić i Vidovićeva kći Izabela, triler je koji opisuje borbu jedne žene da spasi svoju obitelj od desetljeća starog prokletstva.
Dok su mnogi filmaši imali luksuz veze preko obitelji i prijatelja, ili su odrasli u filmskoj industriji, pozadina junakinje naše priče potpuno je drugačija.
Na pitanje što ju je motiviralo na dolazak, iako nije imala većih veza ili glumačkog iskustva, naša sugovornica odgovara: “Nisam imala što izgubiti, a mogla sam sve dobiti. Znala sam da ću, ako se odlučim na nešto, pronaći način da to ostvarim”.
A Elizabeta je upravo to i učinila. Bacila se na učenje engleskog jezika, a sada ne samo da ga može govoriti tečno i točno, već to čini i s naglaskom izvornog govornika iz SAD-a. Dok je studirala engleski, planirala je korake kako bi ostvarila svoje ciljeve u glumačkoj industriji. Išla je u kozmetičku školu kako bi imala zvanje od kojeg bi zarađivala, dok je istovremeno pohađala kazalište Michael Colucci’s Actor’s Workshop Theatre u Chicagu. Nakon pet godina žongliranja engleskim, rada kao frizerke i studija kod Coluccija, shvatila je da, iako voli glumiti u kazalištu, jako želi producirati i režirati. Pod Coluccijevim vodstvom naučila je sve detalje produkcije kazališta.
Tek 1998. godine uspjela se vratiti u Bosnu i posjetiti svoju obitelj…
“Živeći u Chicagu osam godina, veliki dio mog života činila je američka zajednica. Morala sam se ponovno povezati sa svojom obitelji i životom kod kuće”, otkrila je naša sugovornica.
Tijekom posjeta domovini počela je promatrati svoj grad, čije je stanovništvo smanjeno s 20 tisuća prije Domovinskog rata na 15 tisuća nakon rata, i proučavala ljude kao likove u filmu. Shvatila je koliko joj nedostaju jednostavne stvari, poput rituala kuhanja i ispijanja turske kave uz čavrljanje s prijateljima. Kao aktivna rimokatolkinja također je shvatila koliku su ulogu vjera i Bog imali u svakodnevnom životu tamošnjih žena.
Svi su govorili „Bog te blagoslovio” ili su se križali prije jela. Posjet se pretvorio u to da je posebnu pažnju posvetila ženama u gradu koje su ostale snažne, iako su mnoge ostale udovice i siročad iz borbi tijekom rata.
“Duša Bosne su njezine žene. Hrvatice sve rade s dušom. Ulažu srce u sve što rade i bezuvjetno vole svoju obitelj”, istaknula je Vidović.
S tom spoznajom počela je raditi na scenariju koji će umjesto tipičnog ratnog filma dočarati ljepotu Bosne i snagu Hrvatica koje tamo žive. Tijekom tog posjeta povezala se sa svojim starim srednjoškolskim prijateljem Marijom, za kojeg se kasnije udala i živjela u Chicagu.
Do 2011. rodila je dvije kćeri, napisala desetak scenarija i zainteresirala se za snimanje filmova. Iz svog istraživanja i iskustva znala je da se treba približiti Hollywoodu.
“Preselila sam se u Los Angeles 2002. i bavila se glumom sve do 2006., kada sam napravila kratku pauzu kako bih dobila svoju drugu kći Katarinu. Po povratku 2007. počela sam pisati i planirala sam se vratiti produkciji i režiji. U međuvremenu se moja starija Izabela počela baviti glumom, što je malo pomaknulo planove. Počela sam mentorirati njezinu karijeru i putovati s njom, Ovo je vrijeme mog života koje sam provela razvijajući projekte, putujući zrakoplovima, vlakovima i automobilima! Razvila sam desetke projekata i producirala nekoliko kratkih filmova i dugometražnih filmova. Sve je bilo tako nevjerojatno kaotično”. prisjetila se Elizabeta.
Kako je bilo ući u hrvatsku zajednicu u Los Angelesu?
Sjećam se da smo se osjećali dobrodošlo. Prišao nam je pokojni gospodin Pero Matijašević i dočekao nas raširenih ruku. Naglasio je da ako nešto trebamo, samo se moramo obratiti, a on će pomoći koliko može. I suprug i ja bili smo emotivni na njegovu pogrebu jer je on bio naš prvi susret, i to pozitivan, naša povezanost s našim naslijeđem u ovom gradu. Gradu koji nije mogao biti drugačiji od mog rodnog mjesta u Bosni.
Primjećujem da čitate drugo čitanje u hrvatskoj crkvi u Los Angelesu. Kako je do toga došlo?
Don Vlatko Poljičak, tadašnji svećenik župe Sv. Ante koji je inače iz Kupresa, pitao je tko želi čitati. Nitko se nije dobrovoljno javio pa sam podigla ruku i nekako od tada to radim. Volim ako nekako mogu doprinijeti župi.
Koliko Vam je važna vjera?
To mi je jako važno. Kroz molitvu možemo otkriti sebe. Vjerujem da s Bogom razjasnimo što želimo, a on pokreće svemir da se to i ostvari. Možda nas odanost držanju svojih uvjerenja drži prizemljenima i usredotočenima.
Kako ste došli do naziva „Almost Normal Productions”, što se doslovno može prevesti kao „Skoro pa Normalna Filmska Produkcija”?
Pa… Radim gotovo sve što radi tradicionalna Hrvatica kada je u pitanju vođenje doma i odgoj djece. Postoji još jedna stvar koju volim raditi, a to je da snimam filmove. Dakle, to što moja predanost obitelji ide paralelno s mojom ljubavlju prema snimanju filmova je, u očima čak i članova moje obitelji, gotovo normalno! Mislim, doslovno sam čula ljude kako govore: ‘Ona putuje svijetom s jednim djetetom, dok je drugo kod kuće’. Nije da bi uopće trebalo biti važno što ljudi govore, ali zanimljivo je imati prozor u tuđu percepciju svega toga. Tako sam na povratku s jedne od njezinih audicija pitala svoju stariju kćer: ‘Što misliš o Almost Normal za produkcijsku tvrtku?’ I bez oklijevanja je odgovorila: ‘To te super opisuje mama’. Znala sam da sam pogodila pravo ime.
Kakva je filmska scena u Los Angelesu?
Los Angeles je poput tobogana, kreće se tako brzo. Ili ćete moći ostati na njemu i naučiti uživati u vožnji, ili ćete odmah biti izbačeni! To je posao onih koji su najizdržljiviji!
Kći Izabela bila je u većini Vaših filmova. Kako je raditi s njom?
Pa, ja sam joj mentor od njezine sedme godine. Ona piše, glumi, producira i režira. Izvan seta smo jako bliske. Problem je na snimanju gdje moram zapamtiti da je tretiram kao kolegicu ili filmašicu umjesto kao svoju kći. Na primjer, poludim ako mislim da nije dovoljno toplo odjevena ili ako nije pojela svu hranu na tanjuru. Došlo je do točke kada je morala sjesti sa mnom i reći: ‘Mama, ovo mora prestati’. Dakle, prestala sam ju gnjaviti. A svakako volim raditi sa svojom obitelji.
Koja je najveća razlika između stranih i američkih filmaša?
Smatram da strani filmaši imaju više umjetničke slobode budući da su mnogi njihovi filmovi financirani od države, tako da mogu producirati bilo koji žanr i samo se fokusirati na umjetnost. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji veći pritisak na povrat ulaganja. Mislim da su najuspješnije nezavisne produkcijske kuće koje su svladale umijeće žongliranja komercijalnih i umjetničkih filmova. Ja sam zadužena za financiranje svojih filmova, a moram pokazati ROI kako bi se moji budući projekti realizirali. Uglavnom, moram prodati ideju ulagačima.
Spomenuli ste da se ste prava Hrvatica. Što to znači?
Pričamo kako jest. Ne okolišamo. To je gubljenje vremena. Također ne govorimo stvari samo da bi se netko osjećao bolje ako je očito da ne možemo promijeniti ono što se događa. Sjećam se da sam jednom bila u Dubrovniku s obitelji i bilo je na stotine komaraca u našem stanu. Kada sam se požalila vlasnici, ona me samo pogledala i rekla: ‘Pa mi imamo komarce stoljećima; nije da su došli samo po tebe’.
Kakve vrste filmova snimate i koje bi još željeli snimiti?
Ne ograničavam se ni na jedan žanr ili etiketu. Imam toliko interesa i poznato je da svoje ideje zapisujem svugdje, u vlaku, automobilu, taksiju… Zaista sam fascinirana horor i triler filmovima. A kada kažem horor, ne mislim na slasher filmove (u kojima je mnogo krvi i ubojstva). Horor filmovi, po mom mišljenju, nastoje iznijeti folklor. Ne mislim da se sve mora precizirati, ali volim raditi sa simbolikom i tradicijom.
Kako je nastala ideja za film “The Accursed” i kako ste dobili Gorana Višnjića da glumi u njemu?
Scenarij sam napisala 2007. kao verziju irskog folklora. Tada je počeo poprimati romske nijanse. Međutim, nisam željela netočno prikazati bilo koju specifičnu kulturu niti nekoga uvrijediti pa sam odlučila donijeti aspekte iz različitih nasljeđa i stvorila fiktivnu zemlju Balvaniju. Znala sam da će Goran Višnjić biti savršen za tu ulogu pa sam njegovom agentu samo poslala poruku, objasnila tko sam i što radim. Goran je zatražio scenarij, svidio mu se i pristao je glumiti u našem filmu! Ženski likovi vrlo su jake volje i neovisnosti.
Čime se bavite kada ne producirate i ne režirate?
Puno čitam i dosta istražujem. Upravo sada istražujem priču o bosanskoj kraljici Katarini. Zanimaju me snažni ženski likovi kroz povijest. Volim i kuhati. Kao što znate, hrana je vrlo važna u našoj kulturi, posebno domaća. Možemo satima sjediti i jesti dok pričamo o svemu i svačemu.
Koliko je za vas važno, odnosno vrijedno, biti dio hrvatske dijaspore?
Jako važno. Moja djeca uvijek kažu da su pod velikim utjecajem svoje hrvatsko-bosanske baštine. Oni su Amerikanci, ali se razlikuju i po tome što na stvari gledaju iz svjetovnije perspektive. Budući da su bliski svojim bakama i djedovima, stječu starosvjetsku mudrost.
Kakvo je bilo Vaše odrastanje i što mislite o današnjim mladima?
Mislim da današnja mladost možda nema istu dubinu mašte. Društveni mediji, iako impresivni, postali su toliko moćni i ometajući da djeca više ne izrađuju stvari svojim rukama. Dok smo odrastali, to smo radili i za to smo morali upotrijebiti svoju maštu. S djecom sam bila vrlo stroga po pitanju mobitela. Moja 15-godišnjakinja mora dio dana živjeti bez mobitela, a ono što je nevjerojatno je kada mi kaže da ona sama ne može vjerovati u sve stvari koje radi kada nije na svom mobitelu.
Kako vidite svoju ulogu u odnosu s Hrvatima u dijaspori?
Imala sam sreću imati mentore kao odrasla osoba, a moje kćeri imaju sreću da imaju mentore u mom suprugu i meni. Vjerujem da vani imamo mnogo Hrvata sa sjajnim pričama koji jednostavno ne znaju kako svoje snove pretvoriti u stvarnost. Uvijek rado mentoriram naše ljude koji su zainteresirani za filmsku industriju.
Imate li kakvih planova?
Više filmova! To svakako mogu obećati…
Izvor: https://www.dijaspora.hr/zivot-hrvatice-u-los-angelesu-ovaj-grad-je-poput-tobogana-ili-cete-ostati-na-njemu-i-nauciti-uzivati-%e2%80%8b%e2%80%8bu-voznji-ili-cete-odmah-biti-izbaceni/9008
