Žene ne šute zato što netko moli, nego zato što se boje nasilnika
U javnosti se posljednjih tjedana pokušava nametnuti jedna nova, potpuno neutemeljena teza: da skupine muškaraca koje prve subote u mjesecu mirno mole krunicu – somehow – doprinose nasilju nad ženama.
No, nitko još nije uspio navesti niti jedan jedini slučaj u kojem je neka žena odustala od prijave zlostavljanja zbog molitelja na trgu. Taj podatak ne postoji. Jer takav slučaj ne postoji.
Apsurdnost optužbe postaje još jasnija kada se obrne logika koju nameću radikalne feminističke udruge: bi li se jednako maliciozno moglo tvrditi da agresivne feministkinje potiču nasilnike da tuku žene, ne bi li iz njih izbili „nazadne“ ideje? Naravno da je takva teza opscena. Jednako opscena kao i ona kojom se pokušava kriminalizirati molitvu.
Brojke govore jasno – a ideološke konstrukcije tu nemaju što tražiti
Statistike o nasilju u obitelji vrlo precizno prate stvarne uzroke nasilničkog ponašanja. Na vrhu liste su:
- zlouporaba alkohola i droga
- izloženost nasilju u djetinjstvu
- ekonomski stres
- neliječeni poremećaji mentalnog zdravlja
- nezaposlenost i socijalna disfunkcija
Ni na jednoj ozbiljnoj analitičkoj listi ne nalazi se tvrdnja da „molitva povećava nasilje“. Niti da ikakve rodne norme proizvode nasilnike.
Manijak je manijak – s „rodnim normama“ ili bez njih.
Kada se pogleda znanstvena literatura, potvrđuje se još nešto: religiozni ljudi statistički imaju znatno manju sklonost kriminalnom, nasilničkom i antisocijalnom ponašanju. To je jedna od najdosljednije potvrđenih socioloških korelacija.
Drugim riječima – oni koji mole češće su zaštita, a ne prijetnja.
Zašto žene šute? Ne zbog molitelja – nego zbog nasilnika
Žene ne prijavljuju nasilje zato što se boje onoga tko ih zlostavlja.
Ne zato što se netko na trgu tiho moli za dostojanstvo obitelji, muževa i žena.
Pokušaj da se odgovornost preusmjeri s nasilnika na molitelje ne samo da vrijeđa zdrav razum, nego i odvlači pozornost od pravih uzroka i stvarnih rješenja.
Nasilnik je uvijek – i jedini – krivac
Za počinjeno nasilje kriv je samo onaj tko ga je počinio. Nitko drugi.
Ni „klima u društvu“, ni molitelji, ni tradicija, ni obitelj, ni vjera.
Ako društvo zaista želi pomoći ženama žrtvama nasilja, onda mora učiniti dvije stvari:
- prestati relativizirati krivnju počinitelja
- prestati koristiti žrtve kao ideološki alat u političkim obračunima
Ako vi ili netko koga poznajete trpi nasilje – potražite pomoć
● Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja: 116 006
● SOS telefon za žene žrtve nasilja: 0800 655 222
Nasilje ne smije ostati skriveno. I nijedna žena ne smije ostati sama – niti biti iskorištena u tuđem ideološkom narativu.
