Kad je bivši američki predsjednik, svima poznat kao “Orange Man”, odlučio jednostrano raskinuti nuklearni sporazum s Iranom, mnogi su to vidjeli kao čvrstu politiku protiv teokratskog režima u Teheranu. No umjesto strategije, pokazalo se da je to bio pucanj u vlastitu nogu. Iran, koji je pod Obaminom administracijom bio (barem prividno) na uzdi, iskoristio je taj trenutak da se vrati razvoju nuklearnog programa. Rezultat? Povratak na staru matricu tenzija, posredničkih ratova i terora koji se širi poput metastaze po Bliskom Istoku.
Američka vanjska politika već je dugo Ahilova peta te supersile.Afganistan, Irak, Libija, Sirija – gdje god je intervenirala, ostavila je kaos i prazninu koju su odmah ispunili ekstremisti. Napad na Irak 2003. izveden je pod lažnim izgovorima o oružju za masovno uništenje. U stvarnosti, radilo se o loše prikrivenom pokušaju sina da dovrši očev rat, i pri tom redefinira geopolitiku Bliskog Istoka. Posljedice osjećamo i danas.
S druge strane, imamo Izrael – nekoć simbol modernog i hrabrog naroda koji se borio za opstanak. Danas, pod vodstvom Benjamina Netanyahua, sve više nalikuje na klijentelističku kvazidemokraciju, čiji vođa ima više zajedničkog s balkanskim autokratima nego s vizionarima poput Rabina. Netanyahu snosi objektivnu odgovornost za sigurnosni debakl 7. listopada – ne samo zato što nije spriječio napad, nego zato što je godinama, radi unutarnjopolitičkih interesa, jačao Hamas neizravno i zanemarivao upozorenja vlastitih sigurnosnih službi.
Ali kritizirati Netanyahua ne znači relativizirati zločine Hamasa. Kao ni zatvarati oči pred opasnostima koje prijete iz Teherana, Damaska i Bejruta. Teokratski režimi, terorističke organizacije i ideologije mržnje koje zazivaju šerijat, džihad i istrebljenje – nisu ni rješenje, ni alternativa. To su mračne sile koje bi sutra ukinule slobodu govora, prava žena i osobne slobode. One su pravi neprijatelj.
Zato je važno ono što Zapad još (barem na papiru) ima – sposobnost samokritike. Upravo ta sposobnost razlikuje nas od totalitarnih režima. Samo kroz otvoreni dijalog, suočavanje s vlastitim greškama i priznavanje strateških promašaja možemo graditi budućnost u kojoj se iste greške neće ponavljati.
Nažalost, javni prostor preplavljen je ljudima koji napadaju Ameriku i Izrael iz potpuno pogrešnih razloga – zato što su antisemiti, islamisti, nostalgičari za komunizmom, Putinovi korisni idioti ili čisti neznalice. No odgovor na to ne može biti bezuvjetna i slijepa podrška “našoj strani”, već argumentirana i moralno dosljedna obrana temeljnih vrijednosti – slobode, istine, pravde.
I zato, kad kritiziramo SAD ili Izrael, ne činimo to zato što ih mrzimo, već zato što vjerujemo da vrijede više od onoga što su ponekad činili. Jer, ako mi koji još možemo govoriti ne progovorimo, ostat će samo buka – a buka ne vodi istini, nego novim ratovima.
Crodex.net
