Dvostruki kriteriji medija i „novinarske elite“
Zamislimo na trenutak da je susjed Danke Derifaj – Marko Perković Thompson.
Zamislimo da je upravo on poslao u njezino dvorište trojicu odraslih muškaraca, u trenutku dok su joj kod kuće bila maloljetna djeca.
Kako bi izgledala reakcija Dankinih kolega iz tzv. mainstream redakcija?
Koliko bi portala i televizija već udaralo crvene naslove o „fašističkom zlostavljanju“, „ugroženoj novinarki“ i „napadu na slobodu medija“?
Koliko bi priopćenja napisali sindikati novinara, međunarodne udruge, razni „fact-checkeri“ i nevladine organizacije koje inače šute kada novinari s desnog spektra postanu meta progona?
Možemo se kladiti – cijela bi priča postala „nacionalna drama“. Thompson bi bio linčovan bez suđenja, mediji bi danima razvlačili njegovu obitelj, kuću, pjesme i prošlost. Policija bi morala intervenirati, DORH bi momentalno reagirao, a političari bi se natjecali tko će jače osuditi „napad na slobodarsku novinarku“.
No, kada su u obrnutoj situaciji meta građani, kada novinarka koristi svoj medijski status da privatne sporove pretvori u hajke i kad njezini poznanici upadaju ljudima u dvorište – tada vlada muk.
Tada je „sloboda novinarstva“ iznad zakona. Tada vrijede neka druga pravila.
Ova zamišljena scena pokazuje svu raskoš dvostrukih kriterija hrvatske medijske scene.
Jednima je sve dopušteno, drugi su krivi unaprijed.
Zato se i događa da se o susjedskim sporovima novinara snimaju reportaže, a istodobno se običnim ljudima šalje poruka – ako si na „krivom“ svjetonazorskom polu, ti i tvoja djeca ste manje vrijedni.
