Tko je u subotu gledao vijesti, bio je svjedok dva paralelna svemira. S jedne strane, imali smo vijest da je u Zagrebu obilježena 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, onako kako su to obilježila hrvatska pjevačka društva prije 100 godina – u listopadu 1925., kada je proslavljen jubilej 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava.
Piše: Zvonimir Despot za Hrvatska povijest
Na subotnjem događanju sudjelovalo je više od 1400 pjevača iz 67 pjevačkih zborova, KUD-ova, klapa i drugih kulturnih djelatnika, iz 36 gradova. U povorci su bile i brojne hrvatske povijesne postrojbe.
Slijedila je druga vijest, da su u Kumrovcu poklonici Josipa Broza Tita i ove godine masovno obilježili nekadašnji jugoslavenski Dan mladosti, koji se slavio kao Titov rođendan, sve u znaku propale države i ideologije. Slušali smo razne izjave iz Kumrovca, od žalovanja za Jugoslavijom i Titom, do tvrdnji da je tada bilo bolje, sigurnije, da se više imalo, da je država bila uređenija, no najbizarnija je bila tvrdnja da je u Jugoslaviji bilo više sloboda nego danas. Pa, taj je titoizam doista teška mentalna bolest! Neizlječiva, ali i zarazna! No i to je današnja demokracija. Jer u Titovoj Jugoslaviji teško da bi se obilježavalo Hrvatsko Kraljevstvo s tolikim nabojem domoljublja. Toliko o Titovim „slobodama“…
U Kumrovcu se godinama slavi rođendan diktatora/autokrata koji se borio protiv jedne ideologije da bi uveo drugu. Njegovom pobjedom, umjesto da slijedi primjere slobodnog svijeta, uveden je komunistički oblik vlasti bez političkih izbora, a uvođenje demokracije u Hrvatskoj odgođeno je za dodatnih 45 godina, pri čemu su se Hrvati morali oružjem boriti da se izbave iz njegove države i ideologije. A glavni govornik bio je opet bivši predsjednik Hrvatske i vodeći hrvatski titoist Stjepan Mesić, koji je pritom robijao u toj autokratovoj državi. Kako morbidno, nakaradno…
Očito je potrebno ponavljati činjenične tvrdnje slovenske povjesničarke dr. Jerce Vodušek Starič. Ona je u svojoj knjizi „Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.“ još prije dvadesetak godina jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji koji su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta “Osvobodilna fronta” i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom takozvanog Narodnooslobodilačkog pokreta.
Ona je na izvornim dokumentima objasnila kako su jugoslavenski komunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju rata kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti. Ona navodi da jugokomunisti prema “klasnom neprijatelju”, i prema političkim protivnicima, koje su sami određivali i žigosali, nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a temeljile su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati (zatrti, ubiti).
Ideologija stalne i beskompromisne “klasne borbe” bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, “preodgoj” i ubijanje nedužnih ljudi. Partizani (titoisti) prakticirali su krvavu borbu za vlast. Ona je uvjerljivo skinula krinku čovječnosti s proklamacija jugoslavenskih lažnih antifašista, “boraca za slobodu, pravdu i jednakost”. Na više mjesta u knjizi istaknula je da je Titova Jugoslavija išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije. Organi koje su jugokomunisti formirali u završnici rata bili su posve jednaki onima što su joj bili uzor: kako tajna policija (Čeka – Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju oporbe takozvanoj “socijalističkoj” revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija – Jugoslavenska armija).
Odluke koje su jugokomunisti donosili bile su sadržajem doslovce jednake njihovim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom zakonodavstvu i teoriji. Zapadni saveznici još su za rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tomu što su ratni sukobi još trajali, upozoravali svog saveznika Tita na nepoštovanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama što ih je 1941., kao jedan od ciljeva u ratu, formulirao Roosevelt), koja govori o pravu na život bez straha.
I zaključuje: „Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo pa ubijali jer su žrtve bile krive – s tom teorijom nešto nije u redu. Neostaljinizam je u tome da smo uvijek spremni govoriti o svim ružnim stvarima fašizma i nacizma i njihovih suvremenih inačica, ali – osim u nekome drugom, opet bijesnom političkom kontekstu – nismo sposobni razmotriti što je to komunizam zapravo bio. Je li ustaštvo, domobranstvo ili HSS imalo ikakve veze s čišćenjem od 1944. do 1946. kod nas? O tome nismo sposobni raspravljati, nego sve propagandno strpati u antifašizam, kao što je činio i Staljin poslije Drugog svjetskog rata.”
Srećom, ipak živimo u demokraciji, u kojoj se više ništa ne može sakriti, dok su komunisti 45 godina tajili vlastite ratne zločine Bleiburga i križnih puteva.
Zvonimir Despot/Hrvatska povijest
