Hrvati se najviše ponose sportskim uspjesima. Uskrati im sredstva. Neka nogomet igraju na ruševinama poput Maksimira. Neka ih bude stid na međunarodnim utakmicama kad vide na kakvim stadionima igraju u gostima a na kakvim livadama kod kuće dočekuju strane goste.
Da, poginula je hrpa hrvatske djece, ali promašili ste smisao. Radi se o dokazivanju hrvatskog genocidnog gena, onog koji se pokazao 41.- 45. i onog iz 91.- 95., “kako se nikad više ne bi dogodilo” ako se ponovo utopimo u europskom Zapadnom Balkanu, nakon Versailleskog i Jaltskog, ovaj puta Bruxelleskim sporazumom.
U tom grmu leži zec. Kako ne vidite razliku? Ne može slučaj djevojčice Anje Šimprage koja se nekoliko dana morala rondati u traktoru biti dovoljan da bi zasjenio preko 400 poubijane hrvatske djece u Domovinskom ratu, pa makar se ona isplakala u sred Hrvatskoga sabora. Iz Drugog svjetskog rata se Hrvatima pripisuje 20 tisuća kozaračke djece, pa je teško prihvatiti da su u Domovinskom ratu pogibala jedino hrvatska djeca, piše Dinko Dedić za projekt velebit.
Treba potencirati slučaj jednog ubojstva djeteta s hrvatske strane, pa makar i ne bilo djelom jedne ratne, nego tek kriminalne operacije, kad već nije bilo pogodnijega i promovirati ga beskrajno, ulice po žrtvi tog zločina imenovati, koncentrirati se samo na taj slučaj, 30, 50, 100 godina kasnije, kako bi mogao zasjeniti svih onih 400 i Hrvate pokazati većim zločincima nego što su čuvari Jugoslavije ikad mogli biti, od dječjih pletenica iz Hude jame do dječjeg igrališta u Slavonskom Brodu.
Sjećate li naglašavanja srpskih žrtava nakon potresa na Banovini (oprostite, Baniji). Da se Aleksandra Zec nije zvala Aleksandra i da joj otac nije bio Srbin, nikada ju se ne bi izdvojilo iz stotina djece poginule u Domovinskom ratu, po čijim imenima nikad nitko nije ni tražio ni davao imena ulica i čiji ubojice nikad nisu osuđeni. Nitko nikad nije pitao jesu li to bila djeca iz hrvatskih ili iz miješanih brakova. Bila su jednostavno hrvatska djeca jednako kao i Aleksandra (ili ako je neprihvatljivo, djeca iz Hrvatske), bez obzira na rasu, vjeru ili porijeklo roditelja.
Na rasne zakone koji su Hrvatskoj nametnuti za Drugog svjetskog rata, jer se nismo suprotstavili i Njemačkoj navijestili rat, podsjećaju nas i danas, kad god im se pruži prilika, u serijalu o NDH napr. A što je pobogu ovo nego skup nepisanih rasnih zakona za sve uzraste nametnutih Hrvatskoj, samo ovaj puta ne od Njemačke?
Uostalom za sve su Hrvati krivi. Tko ih je gonio tražiti vlastitu državu, i to dva puta u istom stoljeću, kad to nije bilo dio plana, kad je to išlo protiv plana? Niste 1995. otišli u Beograd kao Willi Brandt u Waršavu i pokajali se što ste stali na put vojsci koja vas je krenula smiriti. Tek ste apologetski tokom toliko hvaljene mirne reintegracije Istočne Slavonije odustali od progona ratnih zločinaca, pa kao pokoru silovane žene danas na ulici moraju susretati svoje silovatelje, prelaziti na drugu stranu ceste ili pognute glave što brže proći pored njih, otići kući i tamo plakati da ih nitko ne vidi.
A danas je na snazi novi plan vratiti sve tamo, što je moguće bliže, kako je nekad bilo i “da se više ne ponovi”.
Mislili ste se izvući iz kolektivne krivnje, pa ste učinili sve kako bi ovu Hrvatsku dezinficirali od one bivše. Ograđivali se, osuđivali, kajali se, odricali svojih predaka, proglasili svoje djedove zločincima, fašistima, nacistima, krvnicima, sve onako u đuture, samo da se izvučete, a evo opet nije uspjelo. Ne samo iz Srbije, nego vam se i iz hrvatske vladajuće koalicije danas daje do znanja da ste isti kakvi ste uvijek bili, Srbe protjerali i prvi i drugi put, pa se ni malo niste promijenili. I nije sve završilo s kozaračkom djecom. Evo, sada više nije 20 tisuća djece, nego 20 tisuća i jedno. Dakle brojka raste.
Je li vam sada jasno o čemu se tu radi?
Poduzimaju se konkretni koraci da se sve stavi na svoje mjesto. Treba što više ulica nazvati po žrtvama nastradalima od hrvatske ruke, tako da se svaki onaj tko u toj ulici živi, svaki dan kada izađe iz kuće, podsjeti tko je, što je i kakav je. I trgove treba preimenovati. Ne samo da treba vratiti Tita, nego k tome jedan treba imenovati i po kralju Aleksandru ujedinitelju, jer i njega su Hrvati ubili, ako ste slučajno zaboravili.
Program kolektivne krivnje silom je i na kratko zaustavljen devedesetih godina i umjesto da hodate pognute glave digli ste ju gore, ali nećete dugo. Pri kraju epizode “Epilog” iz serije o NDH, i to na vašoj nacionalnoj televiziji vam lijepo Višeslav Aralica, kao glavnu misao cijele serije, kaže kakav ste jad i kukavice, kakva ste mizerija. Srbi su se osvećivali odmah, na licu mjesta i to je opravdano, a vi ste čekali Nijemce, govori vam Aralica u brk. Isto kao i Amerikance 95.
Djecu vam na sveučilištima odgajaju odabrani profesori da od njih naprave ljude, a vi bi htjeli biti roditelji odgojitelji. E nećete!
Hrvatska je danas uspješnija s programom iseljavanja nego što je Jugoslavija ikad bila. Nova vremena, nove metode, ne toliko krvoločne ali jednako efektivne. Oni su u Jugoslaviji sa svojim programom hrvatskog uništenja nastupali glupo i primitivno. Sinovi su se pokazali daleko pametnijima od očeva. Zašto nekoga progoniti i premlaćivati kad ga se može na druge načine protjerati, ostaviti ga bez posla, bez kruha, bez primjene fizičke sile? Otišao čovjek, nitko ga nije gonio. Svojevoljno. Što fali?
Sve nekako sjeda na svoje mjesto. Nije se Hrvatsku moglo izvana, iz Beograda. To je samo izazivalo okupljanje i otpor. Iznutra ide daleko bolje. Sam si u Zagrebu izabreš svoga dželata.
Hrvatima se ponos diže na sportskim uspjesima. Uskrati im sredstva. Neka nogomet igraju na ruševinama poput Maksimira. Neka ih bude stid na međunarodnim utakmicama kad vide na kakvim stadionima igraju u gostima a na kakvim livadama kod kuće dočekuju strane goste.
Mladima dovuci cajke i daj im alkohola da se vesele, pa će te vidjeti kako “Čavoglave” odlaze u zaborav.
Samo treba djelovati na svim poljima, političkom, gospodarskom, kuturnom i sportskom, gdje god se pojavi iskra. Posebno na političkom, jer politika ima najdulju batinu kad se treba obračunati s nacionalizmom. A na tom polju stvari izgledaju više nego obećavajuće.
I izbjegavajte ime Hrvat kao nacionalno obilježje. Treba inzistirati na građanima, jer to je nešto bez identiteta, bezimeno, masa koju možeš mijesiti kako ti se prohtije.
Imam dugi staž nacionalnog rada, još od Hrvatskoga proljeća pa do danas, preko 50 godina, i pouzdano mogu reći da je ona jugoslavenska, komunistička garnitura oko Savke, Tripala i Pere Pirkera pokazivala više nacionalne svijesti nego ova današnja, pogotovo ova nova zagrebačka gradska ekipa. Isto tako i vodstvo ondašnje Matice hrvatske i cjelokupno Zagrebačko sveučilište; koliko dugo bi onaj Šime Đodan danas izdržao na svojoj katedri?
Razmislite!!!
