ALEKSANDAR VUČIĆ, aktualni predsjednik Srbije, ratnih devedesetih bio je radikalni velikosrbin, notorni četnik.
Kao vjerni sljedbenik ravnogorskog pokreta bio je jedan od najbližih suradnika i veliki štovatelj četničkih vojvoda Vojislava Šešelja Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića, piše Trpimir Goluža
S njima je obilazio okupirane dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine, propagirao sumanute velikosrpske ideje i podržavao i poticao zločine u ime srpstva.
U ožujku 1995., svega par mjeseci prije hrvatske OLUJE, na okupiranom hrvatskom teritoriju u Glini bahato je uvjeravao okupljenu masu srpskog stanovništva da „nikada srpska Krajina, Glina i Banija neće nazad u Hrvatsku i da će oni živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi“.
Mnogi su mu nažalost povjerovali.Vučić, je danas u Prijedoru, tradicionalno dan uoči Oluje, oplakivao srpske žrtve i govorio o “zločinačkoj Oluji kao najvećem etničkom čišćenju u Europi nakon Drugog svjetskog rata” koja je rezultirala pogromom hrvatskih Srba.
Tridesetak godina nakon Gline, Vučić više javno ne fantazira o jedinstvenoj srpskoj državi. Pravi se Toša kojem nije jasno: “kako to da je prije samo 30 godina u Hrvatskoj bilo 700.000 Srba, a danas ih je svega 112.000 ?”
Pita se: “šta se to desilo sa tim ljudima i kako i zbog čega nestadoše?”. Pri tome se nije prisjeća svoje promašene velikosrpske politike devedesetih godina i niti najmanje ne problematizira vlastitu odgovornost za sudbinu sunarodnjaka kojima je obećavao posve drugačiju životnu perspektivu.
No ljudi nisu zaboravna bića, pogotovo ne oni koji su proživjeli devedesete i doživjeli i osjetili pravu čud Vučića i njemu sličnih.
Koliko god se trudio umanjiti svoju gnjusnu ulogu u devedesetima, Vučić će ostati zapamćen kao jedan od simbola promašene, zločinačke velikosrpske politike koja unesrećila vlastiti narod i koja je trenutno samo prividno, zbog specifičnih okolnosti, odustala od svojih stvarnih namjera.
Jer vuk dlaku mijenja, ali čud nikada.
