U zadnjih nekoliko godina rodio se novi velikosrpski mit. Naime, za vrijeme proslave Oluje, najveće i najveličanstvenije Hrvatske vojne pobjede, moglo se primijetiti potpuno jedinstvo stajališta srbijanskih političara „na ovim prostorima“ i klerika Srpske pravoslavne crkve. Tu je i stalna Velikosrpska kuknjava oluja je pogrom, a o odnosu uzroka i posljedica koji su doveli do nje ni riječi.
Velikosrpski mit: Čemu služi?
Čemu služi velikosrpski mit? Za mobilizaciju na tenkovima „sveg za borbu sposobnog“. Dakle, služe i u povoljnim okolnostima za slom hrvatske države. Kad se, međutim, u ravnopravnoj borbi pokaže da gube, onda zapovijedaju evakuaciju na traktorima „sveg za borbu nesposobnog“ i sposobnog („nebesku dramu“). I poraz potom pretvaraju u novi mit. To je kružni tijek velikosrpske samoobmane, jugoslavenskoga simpatizerstva i sklone im hrvatske pete kolone. A u pozadini viri Garašanin s tezom da ne postoji hrvatski narod i hrvatska država. Ako postoje, onda su zločinački. Kao dokaz tomu služe im – mitovi. Iz tog kruga Srbija, višestruki agresor, ne želi van.
Što međutim hoće Hrvatska?
Ako misli da će privilegiranjem Vučićevoga Pupovca prekinuti u Hrvatskoj utjecaj velikosrpskih mitova, onda krivo misli. Kako misli spriječiti da velikosrpski mit prodre u hrvatski medijski prostor? Kako spriječiti da velikosrpski mit prodre u politički prostor? Kako obraniti Hrvatski sabor kad ga se pretvara u poligon njihovih mitova? Inkluziviranjem? Privilegiranjem? Prikrivenim jugoslavenstvom? Izdašnim financiranjem? Svi su ti oblici već potrošeni u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, na kraju su doveli do velikosrpske agresije, ali su u posljednjih dvadeset godina opet nametnuti.
Treba li velikosrpske mitove ignorirati? Ignoriran je i jasenovački mit, pa je na njegovoj podlozi mobilizirano četništvo i pokrenuta pobuna protiv hrvatske države. Ne dvojimo da će i mit o Oluji, kad dođe vrijeme, poslužiti istoj svrsi i cilju – naime, da je Hrvatska u onim granicama koje joj dopusti Srbija. Poruka mita je – Krajina nije dio Hrvatske.
Dan kad Srbija i „srpske zemlje“ koje još nije dokraja „oslobodila“, slave „žrtve Oluje“, 4. kolovoza, naime, jest prvi dan Oluje. Toga dana popodne izdana je zapovijed vojnoga i političkoga vrha pobunjenih Srba za evakuaciju „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. Srbija slavi poraz.
Hrvatska je drugi dan Oluje oslobodila Knin višegodišnjega terora „sveg za borbu“ sposobnog i nesposobnog pobunjenoga stanovništva. Hrvatska 5. kolovoza slavi pobjedu nad agresorom, što nikako da preko usana prevale„premijer“ Plenković i njegov koalicijski partner Milorad Pupovac. Međutim, izgleda da je Srbija pobijedila. Ona službeno poraz pretvara u protuhrvatski mit.
Izgleda i kao da je Hrvatska izgubila rat protiv agresora, budući da financira mitomane, privilegira promotore mitova i nema nikakvu „strategiju“ odgovora na protuhrvatske mitove. Osim lažne i šuplje mantre, da je ulazak (na protuhrvatskim mitovima sazdane) Srbije u EU – hrvatski strateški interes.
Svu bizarnost države u kojoj živimo pokazuje sljedeći primjer. Doček hrvatskih nogometaša nakon povijesnog ostvarenja u Rusiji ovdašnji poredak je uz svesrdnu pomoć mainstream medija proglasio mekim ustaškim državnim udarom, dok im npr. skup u Bačkoj Palanci koji je bio otvoreni srbijanski udar na hrvatsku državu i na njezine temelje, uz nazočnost Milorada Pupovca, uopće nije problematičan.
Titova Jugoslavija stvorila je mit o Jasenovcu kako bi slomila duh Hrvata, opteretila generacije krivnjom, pečatom genocidnog naroda, naroda psihopata i ubojica, čiji je nacionalizam i katolička vjera uzrok svih zala.
Potpuno je jasno da velikosrpstvo stvara novi velikosrpski mit. Mit o Oluji. Iz godine u godinu on će se samo nadograđivati. Sve dok opet ne pukne „prva puška“ ugroženoga srpstva, a ugroženo je svugdje osim u Srbiji.
