U SFR Jugoslaviji – državnoj zajednici čiji je komunistički režim u jasnom nedostatku demokratskog legitimiteta stalno tražio opravdanje svojega postojanja ulogom komunista u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i potrebom da se zaštiti bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije od neprijateljske emigracije, vanjskog neprijatelja i unutarnjeg neprijatelja “koji diže glavu” – službena je propaganda intenzivno promovirala megalomansko mitomansko prikazivanje Jasenovca kao izrazito masovnog stratišta u kojem je na najsvirepije načine pobijeno čak oko 750 tisuća žrtava. Cilj održavanja tog crnog mita bilo je ocrnjivanje, stigmatiziranje i ušutkivanje Hrvata, uzgoj stalnog osjećaja sramote neraskidivo vezanog uz hrvatsku nacionalnu svijest i tabuiziranje svake pomisli na hrvatsku samostalnost; a s druge strane, cilj je bio vječito izdizanje Srba kao nedužnih žrtava hrvatske državne i nacionalne ideje kojima se Hrvati i Hrvatska dovijeka moraju ispričavati i vječnim ustupcima i darovima na svoju štetu umilostivljavati, tješiti “ugrožene Srbe” kao “vječnu žrtvu” i nadoknađivati neke “zasluge” “državotvornim” “čuvarima Jugoslavije” – Srbiji i Srbima.
Nakon nestanka tog režima i države uglavnom se prihvaćaju podatci srpskog demografa Bogoljuba Kočovića i hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji su jasno ukazali da je riječ o brojci koja je bila moguća jedino uslijed namjernih grešaka u izračunavanju demografskih gubitaka na području Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Uz ispravno korištenje demografskih metoda, znanstvenici smještaju vjerojatni broj žrtava ustaških stratišta (među kojima je Jasenovac bio daleko najveći) na oko 115 tisuća.[33]
Kako je komunistička propaganda desetljećima stvarala “istinu” o Sabirnom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.[34] Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić uopće ne prepoznaje da bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: “Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u NDH imali golema stradanja.”[9] U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ipak ukazuje da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.[35]
U Hrvatskoj se i danas u dijelu stručne i opće javnosti historiografske postavke iz vremena totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog sustava uzimaju kao dogme, a one koji te dogme i mitove dovode u pitanje smješta se u kategoriju „revizionista“, „negacionista“ (iako nitko u Hrvatskoj ne negira ustaške zločine) ili u gorem slučaju „fašista“.[36][37] A istina je ta da u vrijeme komunističke Jugoslavije nije bilo moguće objektivno i profesionalno, sine ira et studio, proučavati povijest Nezavisne Države Hrvatske i općenito vrijeme Drugoga svjetskog rata. Povjesničarka dr. sc. Nada Kisić Kolanović ističe da je proučavanje povijesti tijekom komunističke Jugoslavije bilo „više ili manje u službi povijesti komunističke partije“. Tako su i o NDH stvoreni brojni mitovi i brojne crne legende, od kojih je svakako najdominantniji jasenovački mit, koji se počeo stvarati još za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je imao mobilizatorsku funkciju, tj. kad se preuveličavanjem broja žrtvava željelo privući ljude u partizanski pokret koji je smjerao obnovi Jugoslavije, ali se i poslije rata maliciozno iskorištavao na štetu hrvatskog naroda. Nije bilo milosti niti za one koji su se usudili prenijeti tuđe procjene o manjem broju poginulih. Beogradski novinara Vladimir Marković koji je 1979. nakon razgovora s dr. Franjom Tuđmanom – u kojemu se navodi 60.000 ubijenih u Jasenovcu – prisilno psihijatrijski hospitaliziran.[38] Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture bila je zabranjena zbog sljedeće rečenice o logoru u Jasenovcu: «Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni.» Zabrana je uslijedila nakon reakcije neznanstvene ustanove, zagrebačkog SUBNOR-a koji je tu rečenicu ocijenio kao «ponovno preoravanje masovnih grobišta stotina tisuća leševa i kostura i bacanje njihova pepela u Savu da bi se prikrio monstruozni zločin».[39]
Mitomanskom megalomanijom broj žrtava preuveličavan je broj žrtava u logoru: Simo Dubajić daje 600.000, Jovan Marjanović u Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941. – 1945. daje 800.000, Radimir Bulatović u Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu 1991. daje 1,110.929 ljudi, Milomir Marić daje 1,400.000[38] propovijed jednog episkopa SPC govori o “milijunima i milijunima”.[40] Na drugom mjestu sam autor Bulatović priznao je da se do objave njegove knjige 1991. o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša i da barem do 1991. o Jasenovcu nije bila napisano niti jedno znanstveno djelo. Drugim riječima, o Jasenovcu se u desetljećima komunističke vladavine pisalo na temelju ideoloških konstrukcija i mitova.[38] Srpnja 1988. je tadašnji glavni urednik Glasa Koncila vlč. Živko Kustić u polemici s protosinđelom Atanasijem Jeftićem, kasnijim episkopom, i dr. Milanom Bulajićem upozorio da se jasenovačkim mitom stvara «dogma hrvatske krivnje» i da je na djelu «neistina koja noževe brusi».[41]
Podrijetlo mita o “hrvatskoj genocidnosti” je još iz 19. stoljeća, kad nije bilo jasenovačkog logora. Hrvatski narod je još onda proglašavan genocidnim i nasljedno sklonim neprijateljstvu prema Srbima. Konačni oblik te ideologije uobličio se u vrijeme Khuena-Héderváryja kada je stvoren «kult ugroženog Srbina». U cijeloj drugoj polovici tog stoljeća po srpskom tisku piše se o «ugroženom Srbinu», koji je građanin «drugoga i trećega reda», kojega se «proganja», kojemu se ne dopušta «srbovati». Najutjecajnija srpska stranka u Hrvatskoj proglasila je Katoličku crkvu za glavnog neprijatelja afirmacije srpske državne ideje (usred Hrvatske), optužujući ju da je gora od Turaka. Sva ta problematika objašnjena je u programatskom članku Srbi i Hrvati u zagrebačkom Srbobranu i brošuri Nikole Stojanovića iz 1902., u kojoj je Hrvatima naviješten rat Hrvatima «do istrage naše ili vaše». Te su Stojanovićeve misli bile nadahnute pisanjemi nadahnuli Ludwig Gumplowicz, na čijim se napisima kasnije “nadahnjivao” i Adolf Hitler, te Houston Stewart Chamberlain, također jedan od Hitlerovih ideoloških učitelja i jedan od općepoznatih prethodnika nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava.[42] Jasenovački mit je do danas “službena istina” za politički vrh Republike Srbije.[43] Glavni cilj promicanja jasenovačkog mita s ovakvim suludim brojkama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. Tako je Titov general Jefto Šašić (pretkraj rata pukovnik, načelnik III. protuobavještajnog odjela vojne OZNA-e) napadajući Tuđmanove radove, pisane u vrijeme Jugoslavije, koji su delegitimirali jasenovački mit, ustvrdio kako je „… u pitanju (…) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine ‘kohezivno tkivo Jugoslavije’“. Anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći osvajački rat protiv Hrvatske, Franjo Tuđman se u svojoj Knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989.) upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?”.[38]
Poslijeratni logor Jasenovac
Godine 2012. dr. Stjepan Razum iznosi kako postoje dokazi kako su nakon II. svjetskog rata komunističke vlasti nastavile koristiti jasenovački logor, u kojem su navodno protivnike komunističkog režima i ubijalo. S. Razum – koji poslije predvodi inicijativu za osnivanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac – ujedno iznosi svoju ocjenu da uopće nema dokaza za masovna stradanja zatvorenika u Jasenovcu za vrijeme kada su njima upravljale vlasti NDH.[44]
Navode o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu potvrđuju preživjeli zatvorenici tog komunističkog logora Dragan Ercegovac[45], također Boško Dragičević, Ivan Javor, Matija Helman, Slavko Bašić i dr. Ivo Paspa čija pripovijedanja prenosi Stanko Vukorep u knjizi “Preživjeli svjedoče” iz 2005. godine (knjiga govori o komunističkom teroru na kraju II. svjetskog rata i nakon njega).[46]
Stipo Pilić i Blanka Matković objavljuju 2014. god. znanstvenu studiju u kojoj iznose ocjenu da prikupljeni vjerodostojni podaci – izuzev iskaza očevidaca, presude sudova kojima se politički osuđenici upućuju na izdržavanje kazne u Kazneni zavod Jasenovac (u nekim dokumentima komunističkih vlasti iz 1940-ih godina: Zavod za prisilni rad Jasenovac), te u arhivima dostupne isprave policijskih i drugih državnih tijela – potvrđuju postojanje logora u Jasenovcu 1945. – 1947., koje su vodile jugoslavenske vlasti.[47] O broju žrtava tog logora za sada nema mnogo podataka, ali rad P. Bašića i M. Keve objavljen 1997. godine ukazuje da je na okolnom području Sisak – Jasenovac – Nova Gradiška – Požega – Kutina u kontekstu komunističkog revolucionarnog terora nestalo između 5.000 i 8.000 ljudi, od kojih je jedan dio zacijelo pogubljen u Jasenovcu.[48]
JUSP Jasenovac na svojim internetskim stranicama (stanje 4. travnja 2015. god.) objavljuje tekst “Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?”, u kojem se opisuje istraživanje koje je nakon 2002. god. obavila ta ustanova, intervjuiranjem mještana Jasenovaca koji se sjećaju razdoblja nakon II. svjetskog rata: navodi se tu da su krajem 1945. te do lipnja 1946. godine u Jasenovac dovođene grupe od po stotinjak ratnih zarobljenika radi raščišćavanja ruševina i drugih radova. Potom je, navodi se kod JUSP Jasenovac, iz velikog zarobljeničkog logora koje su komunističke vlasti sredinom 1946. god. osnovale u Viktorovcu kod Siska pod imenom “Zavod za prisilni rad Sisak” dovedeno u Jasenovac oko 600 zarobljenika; ti su ratni zarobljenici imali relativno uredni tretman, te su primali i posjete rodbine. Broj tih zarobljenika smanjio se u jesen 1947. na 170 – 180, da bi i zadnji bili odvedeni iz Jasenovca 1948. godine. Mještani Jasenovca se, međutim, sjećaju pojedinačnih likvidacija i ubijanja manjih skupina u okolnom području i u blizini bivšeg ustaškog logora III Ciglana (u šumi Zelenika i oko željezničke pruge); žrtve su bili povratnici ili bjegunci s Križnog puta i Bleiburga, osobe iz obližnjih krajeva koji su dobrovoljno ili prisilno bili u unovačeni u ustaše te su pri povratku kućama bili presretani i ubijeni. U svim izjavama mještana spominje se likvidacija zatočenika jedne kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta, potkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. u selu Trebež, oko 15 kilometara uzvodno od Jasenovca. Radilo se o ratnim zarobljenicima dovedenim na likvidaciju iz Zavoda za prisilni rad Sisak.[49]
Partizanski prvoborac, politički komesar, povjesničar i publicist Slavko Goldstein potvrdio je postojanje poslijeratnog logora, ali mu smeta da se govori o komunističkom logoru Jasenovac. Voditelj Romano Bolković ga je u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26. siječnja 2004. godine u 21 h pitao o postojanju, a Goldstein je izjavio „… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca …”.
U knjizi “Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina” iz 2016. godine Slavko Goldstein pojašnjava da je pod zapovjedanjem poručnika OZNA-e Mirka Šimunjaka djelovala grupa zatvorenika (“Radna grupa Jasenovac”) iz velikog kažnjeničkog logora Viktorovca kraj Siska u kojem je u ljeto 1945. bilo oko 3500 do 4000 zatočenika, pretežito bivših pripadnika oružanih snaga NDH; ta da je ta grupa radila na demontaži ostataka ustaškog logora Jasenovac.[50]
Dio knjige Slavka Goldsteina koji se bave razaranjem logora i mjesta Jasenovac 1945. god. i tvrdnje da je u Jasenovcu bila samo ispostava sisačkog logora Viktorovac opširno demantiraju povjesničari Bianca Matković i Stipo Pilić, navodeći da S. Goldstein hotimice koristi uradke jugoslavenske komunističke propagande kao dokumente, te da neke povijesne dokumente krivo citira i interpretira.[51]
2016. godine, Slavko Goldštajn dodatno za medije prezentira rezultate rada više kustosice JUSP Jasenovac Jelke Smreke, koja je razgovarala je u razdoblju od 1990. do 2005. god. obavila i arhivski obradila 20 opširnih razgovorima s mještanima Jasenovca, kažnjenicima na radu u Jasenovcu, službenicima poslijeratnih vlasti, uključujući razgovor s poručnikom OZNA-e Mirkom Šimunjakom, te s Ivanom Bezjakom, zapovjednikom jasenovačke milicijske stanice u ljeto i jesen 1945. godine. Oštro kritizirajući autore koji govore o postojanju poslijeratnog komunističkog logora u Jasenovcu, Goldštajn ipak prenosi svjedočenje Mirka Šimunjaka da je on od travnja 1945. do srpnja 1947. godine zapovijedao “Radnom grupom Jasenovac” (pod službenim imenom ‘Zavod za prisilni rad Viktorovac – Radna grupa Jasenovac II’), a kojega se mještani sjećaju i kolokvijalno spominju kao ‘mali logor’ koji se u poraću nalazio unutar samog jasenovačkog naselja, za razliku od ‘velikog logora’ koji se za vrijeme rata nalazio na golemom prostoru izvan mjesta Jasenovac. Izgleda da zatočenici komunističkog ‘malog logora’ nisu bili zlostavljani, te su uredno hranjeni. Mirko Šimunjak navodi u razgovoru s J. Smrekom, da je u trenutku kada je 1945. godine preuzeo zapovjedništvo nad ‘malim logorom’ bilo u njemu oko 600 zatočenika.[52]
CIA u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 poratnih sabirnih logora na području Jugoslavije, s oko 200.000 interniranih zatočenika; među tim logorima spominje se i ovaj u Jasenovcu – o čijem postojanju govore i dokumenti komunističke vlasti, koji su do danas dostupni u arhivima.[53][54]
Krivotvorenje broja ubijenih
Komunistička partija Jugoslavije je opravdavala svoju vladavinu SFR Jugoslavijom propagandom o svojoj ulozi u drugom svjetskom ratu, te su snage protiv kojih su partizani ratovali bez ikakve iznimke nazivani “neprijateljima” i sustavno demonizirani; osobito se tako činilo kada su posrijedi bili ustaše i NDH. U svrhu te propagande se o Jasenovcu desetljećima manipulativno pisalo, a tragovi te propagande – koja se nije zasnivala na znanstvenim istraživanjima, koja doista nisu mogla potvrditi razmjere zločina u Jasenovcu o kakvima je komunistička propaganda govorila – ostali su prisutni do danas.[55][56]
Iako je broj žrtava u Jasenovcu zbog velikog nesuglasja u znanstvenoj zajednici vrlo teško procijeniti, i dalje postoje činjenice koje potvrđuju da se broj jasenovačkih žrtava i u novije vrijeme krivotvorio te da su na popis žrtava u Jasenovcu uvršteni ljudi koji su umrli prije ili poslije samog postojanja logora u Jasenovcu ili su pak stradali na nekom drugom području. Tako se na na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove spomen-područja Jasenovac nalazi Mile Basara rođen po ocu Milošu u Podselu kod Vojnića 1919. godine, kojega su prema navodima ubili ustaše u Jasenovcu 1941. godine, pri čemu se kao izvori podataka navode komunistički popis žrtava iz 1964. i knjiga Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkome ratu i socijalističkoj revoluciji iz 1989. godine. Ciljanom istragom pronađen je smrtni list Mile Basare u kojemu se u potpunosti podudaraju datum rođenja, 5. listopada 1919., mjesto rođenja (Slunjski Moravci), baš kao i ime i prezime njegovih roditelja (otac Miloš i majka Marija), no prema smrtnom listu Basara je preminuo 3. veljače 2009. u njemačkom gradu Stuttgartu, što upućuje da je Basara jedna od lažnih žrtava jasenovačkog logora.
Primjer krivotvorene žrtve je i Židov Aleksandar Weiss, rođen po ocu Josipu 1900. u Đurđenovcu koji je prema navodima ubijen u Jasenovcu, pri čemu se kao izvori podataka u napomenama navode knjiga Židovi u Hrvatskoj Melite Švob i projekt Dotršćina. Međutim, kad se pogleda dokument u Dotršćini, za Aleksandra Weissa navodi samo da je rođen oko 1900. godine, da je bio drvorezbar u Mesničkoj ulici u Zagrebu i da je ubijen 1941. godine u Jasenovcu, odnosno nigdje se ne navodi mjesto rođenja te je tako bez većeg razmatranja uvršten na popis žrtava Jasenovca. To bi bio samo sitan detalj da ne postoji i nastavak ove priče. U tom smislu je zanimljivo da postoje rodni i smrtni list prema kojima se jasno vidi da je Aleksandar Weiss rođen ocu Josipu i majci Ceciliji 10. kolovoza 1900. godine u Sušinama u općini Đurđenovac umro 27. studenog 1970. godine tj. više od četvrt stoljeća nakon Drugog svjetskog rata. U digitalnom arhivu Yad Vashema je petnaest zapisa na upit o Aleksandru Weissu iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije s godinama rođenja ±5 tj. u rasponu od 1895. do 1905., ali nitko nije iz Đurđenovca ili iz Zagreba. Još su dvojica imenjaka Aleksandra Weissa u mrežnom jasenovačkom popisu. Sva trojica jasenovačkih imenjaka mogu se svesti na opis – isti uz male razlike. Ako je jedan izgledni lažnjak, a dvojica s popisa su mu vrlo slični, postoji velika vjerojatnost da su i ti slučajevi problematični.
Na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi i Elli Car rođena ocu po Jakovu u Križevcima 1910. godine i navodno ubijena u Jasenovcu 1941. godine. Također se navodi da je Židovka odnosno da je ženskog roda, a kao alternativno ime oca se u napomenama navodi Jašo. U njezinom slučaju pronađen je smrtni list koji navodi da je Ela Antonie Car rođena ocu Jaši i majci Ivki 12. ožujka 1910. godine u Križevcima umrla 25. rujna 1995. godine, što znači da je i Car jedna od lažnih jasenovačkih žrtvava. U napomenama jasenovačkog popisa može se vidjeti da je Elli Car u prvobitnoj verziji prema komunističkom popisu iz 1964. godine (SZSJ64) navedena kao Hrvatica. Nacionalnost je promijenjena i kod njezinih prezimenjaka s jasenovačkog popisa Teodora i Jerka Cara. Teodor je kao i Elli od Hrvata postao Židov, a kod Jerka Cara se dogodilo obratno pa je od Židova postao Hrvat. U digitalnom arhivu Yad Vashemu nema podataka o njima i to implicira da Teodor i Jerko Car ili nisu Židovi ili nisu žrtve.
Kao jedna od žrtava jasenovačkog ustaškog logora navodi se i Erdonja Levi rođena po po ocu Salamonu u Sarajevu 1898. godine i navodno ubijena 1942. godine u Jasenovcu. Kao skraćenica od Erdonja se koristilo ime Erna pa se tako u smrtnom listu navodi da je Erna Levi rođena od oca Salomona i majke Mazalte u Sarajevu 29. rujna 1898. godine zapravo umrla 26. kolovoza 1967. godine. U digitalnom arhivu Yad Vashema može se naći Erna Levi iz Sarajeva, rođena 1904. godine. Otac joj se zvao Salomon, a majka Rivka. Prema iskazu sestrične stradala je u Auschwitzu. U digitalnom arhivu Yad Vashema nalaze se za ovaj slučaj dvije zanimljive Erdonje Levi. Erdonja Levi djevojački Katan, iz Sarajeva, rođena 1908. godine, roditelji Moše i Lea. Prema iskazu bratića kao mjesto smrti navodi se logor Đakovo. Znatno mlađa Erdonja Levi također iz Sarajeva, u trenutku smrti imala je oko 17 godina. Ime oca je i u ovom slučaju isto tj. Moše, ali ime majke je različito (Ester). U iskazu rođakinje navodi se da je ubijena, ali bez detalja o mjestu i godini smrti.
Osim odraslih, na jasenovačkom mrežnom popisu nalaze se i male bebe rođene i umrle davno prije Drugog svjetskog rata. Dobar primjer za to je Leon Steiner s mrežnog jasenovačkog popisa. Prema navedenim podatcima rođen je u Požegi 1908. godine po ocu Samuelu, a ustaše su ga, prema navodima, ubili u logoru Jasenovac 1941. godine. U napomenama se već može naslutiti da nešto nije u redu jer se alternativno navodi da je stradao u Gospiću. Dubinskim istraživanjem pronađeni su podatci o Leu Steineru rođenom 1908. godine u Požegi, čiji su roditelji Samuel i Celestine. Taj Leo Steiner umro je 1909. godine kao mala beba osam mjeseci nakon rođenja.[57]
Osim navedenih, kao lažna žrtva logora Jasenovac naveden je i Slaven Vincent Letica, Hrvat iz Podgore nedaleko Makarske, brat Slavena Letice, koj je rođen 21. siječnja 1944. u talijanskom gradu Tarantu, usred zbjega gotovo trideset tisuća dalmatinskih Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt. Ondje je, kao tromjesečna beba preminuo 24. travnja 1944. [58]
Manipulacije fotografijama
Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac objavila je 2008. godine je Fotomonografiju autorice Nataše Mataušić, s velikim brojem izvornih fotografija iz Sabirnog logora Jasenovac, ali također s nevjerodostojnim slikama snimljenim na drugim mjestima, koje su u raznim prigodama i opetovano bile korištene uz tvrdnje da su posrijedi slike zločina iz Jasenovca. Tako su primjerice fotografije zvjerskog ubojstva dvojice slovenskih partizana od strane njemačkih vojnika pripisivana ustašama u Jasenovcu; kao i slike grupe pobijenih domobrana i civila izvučenih iz Save u Sisku (uzvodno od Jasenovca, dakle) u svibnju 1945. godine. Kao ilustracije ubijanja zarobljenika u Jasenovcu korištene su iste slike koje su u knjigama korištene kao dokumenti o ustaškim zločinima počinjenima u drugim krajevima, pa čak i kao dokumenti o zločinima partizana. Autorica navodi da su i slike iz njemačkih sabirnih logora korištene kao tobožnje fotografije zločina u Jasenovcu.[59]
U veljači i ožujku 2009. godine je u časopisu “Glas Koncila” objavljena serija od 7 članaka autora Tomislava Vukovića, koji također ukazuju da su u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata korištene mnoge fotografije koje se s Jasenovcem ne mogu dovesti u vezu, ili čak za koje se pouzdano zna da su snimljene na drugim mjestima, kako bi se pomoću njih, u nedostatku pravih dokumentarnih slika, pokušalo dokazivati strahotu zločina u Jasenovcu.[60] Postoje fotografije za koje se zna da su snimljene u Jasenovcu, ali na njima nije dokumentiran neki pojedinačni zločin.[61]
JUSP Jasenovac objavljuje 2016. godine Fotomonografiju autora Đorđa Mihovilovića, s fotografijama iz razdoblja 1945. do 1947. godine[62], koje prema nekim ocjenama dokazuju da u Jasenovcu nakon 1945. godine nije djelovao komunistički logor.[63] Blanka Matković i Stipo Pilić se ne slažu da bi takvi zaključci mogli biti valjani.[64]
Antihrvatska propaganda utemeljena na narativu o Sabirnom logoru Jasenovac
Ishodište crnih mitova je dokument iz 1946. godine, izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, naslovljeno Zločini u logoru Jasenovac. Sastavljeno je bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945., prepuno pretjeranih, nevjerojatnih, pa i apsurdnih navoda i tvrdnji. Premda je 1947. godine prema poimeničnim podatcima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947. utvrđena višestruko manja brojka, odnosno da su u logorima NDH život izgubile 25 773 osobe s područja Hrvatske, a da broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15 792 i logora Stara Gradiška 2927, osporavanje mitologizirane brojke iz Izvješća bilo je političko samoubojstvo.[65]
Jugoslavenski službeni podatci o veličini pojedinih kategorija žrtava rata – koji su se osobito u pogledu Jasenovca tijekom godina mijenjali, kako bi se već učinilo potrebnim nekome od tvoraca jugoslavenske propagande – gotovo nikada nisu bili utemeljeni na nekakvim određenim statističkim podatcima, nego na zahtjevima političke prakse kakva je postojala u zemlji pod komunističkim režimom. Partizanske zločine u ratu i poraću gotovo se nikad nije spominjalo, četničke se zločine većinom prešućivalo, umanjivalo ili relativiziralo[66], a ustaški su uvećavani do te mjere da je u jugoslavenskoj zakonodavnoj i političkoj praksi – kojoj kroatofobija nipošto nije bila strana, kod realistične procjene da hrvatska težnja za vlastitom državom predstavlja zacijelo najvažniju ugrozu za opstanak Jugoslavije – bila neizbježna pojava gubljenja osobne moralne, a naravno i kaznene, odgovornosti i njezina prenošenja na čitavi hrvatski narod, koji te zločine nikada nije odobravao, niti nalazio opravdanje za njih.[67] Zato je i primjerice Vojna enciklopedija nedodirljive JNA, glavnog “zatvorskog čuvara Jugoslavije” čuvala crni mit, pa je u natuknici stajala brojka od 600 000 žrtava jasenovačkog logora – sve ako su podatci službenog Jugoslavenskog popisa iz 1964. godine (koji su, makar je popis proveden posve službeno, bili pod embargom sve do 1989. godine) ukazivali da je u svim logorima na području čitave Jugoslavije poginulo sveukupno 89 851 osoba.[68]
Ciljanim i planskim višestrukim uvećavanjem žrtava ustaškog režima, tvorci mita su nastojali ostvariti asocijativno prenošenje moralne a time i kaznene odgovornosti na cijeli hrvatski narod, što je imalo za posljedicu ne samo teška psihološka i politička opterećenja, nego i demografske posljedice, kao i osjetan zastoj u gospodarskom, kulturnom, umjetničkom i znanstvenom razvitku hrvatskog naroda. Rijetki su se usudili suprotstaviti crnom mitu. Mirko Peršen, preživjeli logoraš iz Jasenovca i autor knjige “Ustaški logori” u svojoj usmeno izrečenoj procjeni kazao je da broj žrtava u Jasenovcu ne prelazi 30 tisuća. Ugledni hrvatski književnik Vjekoslav Kaleb, istaknuti sudionik NOB i komunist, spoznao je zle namjere tvoraca crnog mita.[11]
(Vjekoslav Kaleb, Govorim o toleranciji, u Hrvatski tjednik, Zagreb, br. 31, 19. studenoga 1971., str. 15.)
Podatci Javne ustanove Spomen područje Jasenovac iz 2013. godine govore o više od 83 tisuće žrtava u logoru Jasenovac i obližnjem logoru Stara Gradiška.[69] Više autora smatra taj broj – makar višestruko manji od posve proizvoljnih brojki kojima se koristila propaganda jugoslavenskog komunističkog režima – prevelikim, ukazujući na razne očite nedosljednosti u podacima u Poimeničnom popisu kojega sastavlja JUSP koje rezultiraju – kako kritičari iznose – tisućama nevjerodostojnih imena na tom popisu.[20]
Hrvatski novinar, publicist i istraživač Igor Vukić, koji je i sam srpskog podrijetla i čija je obitelj prošla kroz logor Jasenovac, tvrdi da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava kako to do danas ističe JUSP Jasenovac i velika većina srpskih medija. U svojoj knjizi “Radni logor Jasenovac” iz 2018. godine ističe da nitko nije interniran u logor zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti već kao politički protivnik Nezavisne Države Hrvatske. Vukić se bavi i poslijeratnim komunističkim logorom u Jasenovcu. Građa Vukićeve knjige zasniva se na na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, na 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH, na golemoj građi OZN-e, UDB-e i SDS-a SRH i SFRJ, na zbirkama dokumenata iz partizanskih izvora i vjerodostojih iskaza bivših logoraša te na znanstvenoj i publicističkoj literaturi. Vukić se u svojoj knjizi nije bavio izračunavanjem broja žrtava logora.[70][71]
U novije vrijeme, neki autori iznose podatke o broju žrtava logora, koji su daleko niži od onih koje iskazuje Javna ustanova Spomen područje Jasenovac Tako slovenski publicist Roman Leljak iznosi početkom 2018. godine govori o dokumentima iz vojnih arhiva u Beogradu, sačinjenima 1946. godine, u kojima je evidentirano 18.600 zatočenika, od kojih da je smrtno stradalo njih 1.654.[72]
S druge strane, službeni predstavnici Republike Srbije i Republike Srpske ustraju kod propagande o Jasenovcu kakva je nastala za vrijeme SFRJ, uključivo višestruko povećane brojeve žrtava; predsjednik R Srbije Tomislav Nikolić objašnjava 2016. godine da to čine stoga jer “nama danas udaraju žig zlikovca, a zlikovcima stavljaju oreol žrtve”, tj. dovodi u svezu Jasenovac (gdje su žrtve bili Srbi) sa zločinima za koje su osuđeni sve glavne vođe Republike Srpske (Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Ratko Mladić i drugi) na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, dakle osobe koje su stvarale Republiku Srpsku, za zločine u ratovanju koje je stvorilo Republiku Srpsku.[73] Te brojeve ponavljaju i poneki srbijanski povjesničari, makar bez provođenja nekih znanstvenih istraživanja.[74][75]
Izvor:Povijesna enciklopedija
