DomovinaPovijest

STEPINAC: „Proglasili su me zločincem, ali na Božjem sudu imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na ‘narodnim’ sudovima“

Prije 75 godina zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je 11. listopada 1946., osuđen na 16 godina zatvora i prisilnoga rada na montiranome sudskom procesu. No prije pet godina presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnoga i procesnoga kaznenoga prava civiliziranog dijela čovječanstva.

Zahtjev za revizijom presude podnio je u ime obitelji Boris Stepinac, a na sjednici izvanraspravnoga vijeća i predstavnica Državnog odvjetništva kazala je da je suglasna s revizijom i predložila da sud poništi pobijanu presudu u cijelosti.

Donosi: Hrvatska Katolička Mreža

Stepinčeva neslomljivost i spremnost da prihvati posljedice svojih odluka, pa i mučeništvo za vjernost Crkvi – posebno je došla do izražaja na montiranom sudskom procesu kojim je komunistički režim odlučio „ušutkati“ zagrebačkoga nadbiskupa.

Pravosudna farsa

Pravosudna farsa koju su organizirali u 24 dana suđenja u dvorani učilišta u zagrebačkoj Kačićevoj ulici u rujnu i listopadu 1946. godine zapravo je bila predstava kojom se tek trebala opravdati već donesena odluka – nadbiskupa Stepinca odvojiti od njegovih vjernika i svećenika. No osuditi ga na smrt bio bi preradikalan potez i izazvao bi negativni utjecaj kod zapadnih zemalja, pa je osuđen na najvišu vremensku kaznu u procesu u kojem se sudilo još 15 osoba – kaznu zatvora s prisilnim radom od šesnaest godina te gubitkom političkih i građanskih prava u razdoblju od pet godina.

Pravosudna farsa koju su organizirali u 24 dana suđenja u dvorani učilišta u zagrebačkoj Kačićevoj ulici u rujnu i listopadu 1946. godine zapravo je bila predstava kojom se tek trebala opravdati već donesena odluka.

Režim se prvo pokušao na pristojan način riješiti nadbiskupa Stepinca, prvo uhićenje u svrhu zastrašivanja bilo je u svibnju 1945. godine s jasnim motivom – zatražiti od Stepinca odvajanje od Svete Stolice i uspostavu narodne Crkve neovisne o Svetoj Stolici. Kako u tome nisu uspjeli sve su snažnije kroz tisak i javnost ocrnjivali nadbiskupa Stepinca, no on nije bio sklon nagodbama niti je bio spreman pognuti glavu pred njihovim zahtjevima. Potom je Josip Broz Tito u nastupnom posjetu novom upravitelju papine nuncijature u Beogradu Josephu Patricku Hurleyu kazao da jugoslavenska vlada želi da se Stepinca smijeni i zamijeni drugom osobom ili da će biti prisiljeni uhititi ga. Kako ni to nije donijelo rezultata, preostalo je pripremiti i organizirati suđenje.

Optužnica od pet točaka

Komunističke vlasti i državni tužitelj počeli su prikupljati sve ono što im je potrebno kako bi ocrnili nadbiskupa Stepinca. Sve je bilo kompromitirano – od optužnice, zaključaka, izjave svjedoka. Režim je na području Zagreba u poduzećima, tvornicama i uredima od državnih činovnika i radnika tražio da potpišu molbu da se nadbiskup ne samo osudi kao ratni zločinac, nego i da se osudi na smrt.

Uskratiti takav potpis bilo je opasno, značilo je gubitak posla, no unatoč tome našlo se ljudi koji su odbili potpisati takav zahtjev, primjerice Sida Košutić i Nikola Šop. Odmah nakon uhićenja Stepinca u kapeli Nadbiskupskoga dvora dok se pripremao za misu, znalo se da slijedi sudski proces. Bilo je vjernika laika koji su se pokušali založiti za nadbiskupov život, pa je tako skupina od dvadesetak majki otišlo tadašnjem predsjedniku vlade dr. Vladimiru Bakariću s molbom da se nadbiskupa Stepinca ne osudi na smrt, no nije ih htio primiti.

Komunističke vlasti i državni tužitelj počeli su prikupljati sve ono što im je potrebno kako bi ocrnili nadbiskupa Stepinca. Sve je bilo kompromitirano – od optužnice, zaključaka, izjave svjedoka.

Kada je suđenje započelo, iznesena je optužnica koja se sastojala od pet točaka – a sve ono što je stavljeno na teret nadbiskupu Stepincu zapravo se odnosilo na djelovanje drugih. Prva je točka optužila Stepinca zbog navodnoga potpomaganja njemačkih i talijanskih okupatora te ustaša, potom su mu zamjerali prisilno „prekrštavanje“ pravoslavnih Srba.

Jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti!

Treća se točka odnosila se na vojni vikarijat, a četvrta na nadbiskupovu potporu NDH. Posljednja točka optužnice isticala je Stepinčevu neprijateljsku propagandu i napade na komunizam i aktivnosti partije. „Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publike tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti“, bio je Stepinčev jasan odgovor na suđenju koje je bilo usmjereno protiv njega i Katoličke Crkve.

STEPINAC: „Proglasili su me zločincem, ali na Božjem sudu imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na 'narodnim' sudovima“
www.crodex.net

Ismijavali su ga i vrijeđali

Budući da je znao kakva ga sudbina očekuje, Stepinac je uglavnom odbijao odgovarati na pitanja, pred tim je optužbama ostao šutjeti jer je znao da je nemoguće da se čuje prava istina. Kada bi i odlučio nešto detaljnije odgovarati, njegove su riječi bile iskrivljene i upotrijebljene protiv njega. Na optužbe je često odgovarao: „Moja je savjest mirna“ ili već uobičajenim odgovorima da odbija odgovoriti ili nema što za reći. Odbio je Stepinac i odabrati svoje branitelje, pa mu ih je dodijelio sud nakon konzultacija s Kaptolom – a to su bili Ivo Politeo i Natko Katičić koji su posao obrane odradili mnogo bolje od očekivanja vlasti.

Da je suđenje bilo politički čin komunističke partije bilo je vidljivo i prema sastavu publike koja je obično prigodom ulaska članova suda i javnoga tužitelja pozdravljala i klicala, a kada su dolazili optuženi snažno su negodovali. I glavni sudac Žarko Vimpulšek i javni tužitelj Jakov Blažević nadbiskupu su se često obraćali uvredljivim riječima, njegove su odgovore ismijavali i negativno komentirali, ali cijelo vrijeme postupka Stepinac je zadržao savršenu unutarnju mirnoću, a svjedoci sudskoga procesa govore da se to vidjelo na njegovu licu i raspoznavalo u njegovim kretnjama.

I glavni sudac Žarko Vimpulšek i javni tužitelj Jakov Blažević nadbiskupu su se često obraćali uvredljivim riječima, njegove su odgovore ismijavali i negativno komentirali, ali cijelo vrijeme postupka Stepinac je zadržao savršenu unutarnju mirnoću.

Stepinac je uspio dvaput tijekom procesa govoriti, prvi put mu je dopušteno da ima 38 minutno izlaganje te na kraju zaključnu riječ. U međuvremenu tužiteljstvo je imalo glavnu riječ, saslušano je 58 njihovih svjedoka, a tek sedmoga dana obrana je dobila prigodu da pročita dio obrane. Od 37 predloženih svjedoka obrane nadbiskupa Stepinca, sud ih je prihvatio 22, a u sudnici ih je svjedočilo tek sedmero. Mnogo je nadbiskupovih svjedoka čekalo satima pred sudnicom, ali im nije bilo dopušteno ući i govoriti.

Trpljenje prikazao za Crkvu

Kada je izrečena presuda 11. studenoga 1946., uz dvije smrt presude ostalim optuženicima Stepinac je dobio najtežu kaznu. No politički montiran proces i odluka nisu ga obeshrabrile, svoje je trpljenje prikazivao za Crkvu, a kasnije je u Krašić posvjedočio: „Proglasili su me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na ‘narodnim’ sudovima.“

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button