Svatko tko je dubinski shvatio što se na globalnoj razini događalo kroz posljednje tri godine danas mora biti barem u blagoj traumi zbog svijesti da društvo u kojem živi, koje se na van prikazuje kao donekle funkcionalno, zapravo leži na oronulim temeljima koji svaki čas mogu puknuti i još jednom nas sve baciti u ona mračna društvena vremena, u kojima se čovjek objektificira na sredstvo ostvarenja “kolektivnog dobra”, kojih su povijesne knjige prepune, a čije monstruozne natruhe smo imali nesreću gledati kroz zadnje godine.
Ne – nažalost, više ne stojimo na čvrstim društvenim temeljima, samo što toga još uvelike nismo svjesni. Čvrsti demokratski temelji su oni na kojima vlast odgovara za nakaradne posljedice svog djelovanja; oni na kojima se pojedince ne smije prisiljavati na nešto što nije zakonski propisano; oni na kojima se znanost ne prostituira na sredstvo politike; oni na kojima odgovaraš za ono što si mi prodao i nametnuo; oni na kojima vlast proizlazi iz naroda koji joj daje politički legitimitet, a ne iz tisućama kilometara udaljenih centara moći koje nitko nije izabrao niti ikome odgovaraju; oni na kojima dio građana ne prihvaća antidemokratsku propagandu svođenja svojih “neposlušnih” sugrađana na štetočine; oni na kojima se autonomne građane ne šopa suvremenim pravovjernim parareligijama, već ih se ostavlja da žive svoje živote unutar svoje zajednice izgrađene na tisućama godina nataloženih tradicija.
O raznim uzrocima takvih urušenih temelja kontinuirano pišemo, pa ovdje valja spomenuti zašto je baš naše doba podobno vrijeme za poslušno prihvaćanje takvih obrazaca. Naš duh vremena, naime, ni iza čega ne stoji čvrsto. Sveprisutni suvremeni relativizam otvara pojedincu vrata da se kao list na vjetru njiše u smjeru u kojem ga duh vremena odluči poslati. Prodana nam je ta lažna teza da su sve naše vrijednosti zastarjele kako bi se na njihovo mjesto mogle instalirati nove vrijednosti osmišljene od strane spomenutih megalomanskih društvenih inženjera. U njihovim postavkama sve ono što smo nabrojali, a što smo kao društvo dugoročno izgubili u svega par godina, nema nikakvu važnost, jer su njihove ideje i vizije važnije, hitnije i dogmatično točne. Tko ima vremena baviti se nekim tamo apstraktnim pojmovima individualnih prava i legitimiteta vlasti kada je ____________ (umetni neku od “kriza”: klimatska, covid, ratna, energetska itd.) kriza pred vratima.
Tko bi u društvu u kojem su minimalni zakonski i demokratski okviri pravilno uspostavljeni i provođeni odgovarao za to što su vlasti *mimo zakona* diljem svijeta ucjenama i agresivnom propagandom prisiljavali građane na primanje novog slabo testiranog cjepiva? Ne bi li vlast koja je pod cijenu gubitka posla i onemogućavanja korištenja državnih institucija uvjetovala građane na primitak tog proizvoda trebala odgovarati za njegove nuspojave? Ne zvuči li to kao minimum zdrave pameti? Koliko smo se kao društvo od te zdrave pameti udaljili ako ovakva osnovna pitanja ne postavlja nitko od relevantnih donositelja odluka, već, eto, o njima mozgaju samo takozvani rubni portali koji kroz svoj mikrokozmos pokušavaju demolirano društvo vratiti na njegove izvorne postavke? Je li naša priča o urušenim društvenim temeljima samo laprdanje nekakvih teoretičara zavjere ili nužni zaključak nakon analize trenutnog društvenog stanja?
Rekli su nam da nećemo imati ništa te da ćemo biti sretni i iznimno su ozbiljni u provođenju te vizije. Na svakome je od nas da se trzne iz letargije i shvati što se oko njega događa. Gotovo je svaka generacija iz naše krvlju natopljene povijesti imala zmaja s kojim se borila kako bi pronašla pravi put i slobodno živjela. Zmaj našeg doba jest globalistička mašinerija koja se želi priključiti u baš svaki aspekt naših života i nametnuti nam ono što oni u svojim babilonskim kulama odvojenim od običnog naroda smatraju ispravnim. Onaj tko ne stoji ni iza čega u stanju je stati iza bilo čega. Krajnje je vrijeme da svatko od nas dobro promisli i čvrsto odluči iza kakvih društvenih temelja želi stati i da hrabro iza njih stane.
Riječima Carla Junga, “Moderno društvo suočava se s opasnošću gubitka dodira sa svojom vlastitom esencijom. Postali smo toliko opčinjeni vanjskim napretkom, tehnološkim dostignućima i površnim stremljenjima da smo zanemarili duboke i vječne aspekte ljudskog iskustva. Naša opsjednutost materijalizmom i trenutačnim zadovoljstvom dovela je do krize značenja i gubitka veze s našim unutarnjim bićem, našim zajednicama i prirodnim svijetom. “
Cijeli tekst možete pročitati na stranici Sapere Aude .
