Zagreb ima ulicu po imenu komunističkoga manijaka i zločinca koji je zatražio da ”hitno uhapse” čak i popa Dukljanina
Nakon što su doneseni važni dokumenti europskih institucija, Rezolucija 1481. Skupštine Vijeća Europe – Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima (25. siječnja 2006.) i Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, (2. travnja 2009.), ali i Deklaracija Hrvatskoga Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., 30.lipnja 2006., mnogi su se u našoj zemlji naivno ponadali da će hrvatske državne institucije, političke stranke i udruge znatno brže prionuti na ispunjavanje zadaća koje proizlaze iz ovih važnih dokumenata. Napose, se to očekivalo od Partije tzv. reformiranih komunista, boračkih udruga (proisteklih iz bivšega Subnora), različitih tzv. antifašističkih udruga, društava i sličnih ustanova.
Osim općih izjava i priopćenja koja ništa i nikoga ne obvezuju, na djelu je zapravo žestoko obrušavanje na bit navedenih dokumenata.
Totalitaristički sustav i zla koja je počinio prema nevinim ljudima pretvoren je u antifašistički pokret, a oni koji traže primjenu dokumenata, odnosno preispitivanje i osudu počinjenih zločina, prozvani su revizionistima i fašistima, a u Hrvatskoj ustašama, ni više ni manje, kako je to uostalom uvijek i bilo. U toj falangi čuvara nedjela totalitarističkoga sustava, oličenoj u staljinističkoj vlasti Tita, njegovih tajnih službi, Partije, srpske JNA, orjunaša, pobornika propale države i antihrvata svih fela, gnijezdo su svili svi oni kojima Hrvatska smeta kao neovisna država. Oni sanjaju o bivšoj velikosrpskoj Jugoslaviji, regionu, protivni su Domovinskome ratu, za mirenje su s okupatorima bez ikakvih uvjeta – njima je Beograd još uvijek prestolnica, nikako Zagreb. Dovoljno je za ilustraciju spomenuti samo kako se pripadnici te falange čvrsto drže za očuvanje lika i (ne)djela Tita na primjeru nastojanja za promjenom naziva najljepšega zagrebačkog trga, koji je do danas nosio ime, jednog od desetorice najvećih europskih zločinaca 20. stoljeća. No nije u pitanju samo ovaj trg već brojni simboli koji još uvijek veličaju totalitarni sustav, rasprostrti diljem zemlje. Ovih smo dana mogli čuti vijest iz Ukrajine u kojoj je maknuto 1350 Lenjinovih kipova i preko 5000 različitih simbola bivšega totalitarnog sustava. U ovome tekstu htio bih kazati nekoliko riječi o zaštiti zločinca čije ime nosi i jedna zagrebačka ulica na Trešnjevci.
Vladimir Ranogajec – revni sljedbenik Titova staljinizma i sudstva Andreja Višinskoga
Iz mnogobrojnih knjiga i publikacija objavljenih od uvođenja demokracije u Hrvatskoj, razvidno je kako je funkcionirao tzv. pravosudni sustav, koncem Drugoga svjetskog rata ondje gdje su “oslobodioci” prigrabili vlast, i u poraću na tlu Hrvatske, ali i u drugim dijelovima bivše države. Najveći dio smaknutih nepoćudnih osoba, neprijatelja ili mogućih neprijatelja, završio je u tisućama jama, (u Hrvatskoj oko 900?!), tenkovskih rovova, u špiljama, rijekama, Hudim jamama, na Križnim putovima… Tako je oko 200.000 ljudi ubijeno samo u Sloveniji, bez suda, suđenja, prava na obranu, prava na žalbu, prava na grobno mjesto. Oko Zagreba u preko stotinu grobišta. Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929., koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J.B. Tito, – silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen, – ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik odnosno jedinica pripada, – ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo. Partizanska i komunistička represija u Hrvatskoj 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest, Zagreb- Slavonski Brod, 2008./str. 49./
Međutim, postojala su i “suđenja”. Uglavnom, izmišljena, ali i stvarna. U Dubrovniku, u listopadu 1944., pogubljeno je samo na Daksi preko 50 ljudi. Nakon što su pogubljeni, u Gradu je svanuo oglas U ime naroda, u kojemu se spominju imena osuđenih i potpis suda, koji nije postojao, kao što nisu postojala suđenja tim nesretnim ljudima. Na dubrovačkome je području od ruke tzv. oslobodilaca stradalo gotovo tisuću ljudi, a sudski je procesuirano tek nekoliko posto. A znamo kakva su bila i ta suđenja. I ono malo suđenja u tome vremenu bilo je organizirano prema poznatome inkvizicijskom načelu Andreja Višinskoga, tvorca sovjetskoga kaznenog prava i tužitelja u staljinističkim procesima: optuženi moraju dokazati svoju nevinost. Jedan od takvih nositelj je trešnjevačke ulice koju je dobio za zasluge u športu?! Pod brojem 131. na stranicama 458. do str. 477 . (Partizanska i kom. represija…., op. cit. objavljena je presuda Vojnoga suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću i družini, Sud br. 290/45, U ime naroda Jugoslavije. Optužnica i presuda objedinjavala je, kako to se to cinički navodi – zbog racionalizacije, proces protiv 58 međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera.
Na čelu Vojnoga suda (predsjednik) bio je kapetan Vladimir Ranogajec. Opisanim djelima, kako se navodi u presudi, svih 58 počinilo je krivična djela ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja iz čl. 13. i 14. Uredbe vojnim sudovima.
Partizanska pravda je bila neumoljiva: na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeno je šest optuženika, na kaznu smrti strijeljanjem 43 osobe te devet na vremenske kazne. Spomenut ćemo samo nekoliko poznatijih optuženika i zbog čega su tako drastično kažnjeni: Germogen Maksimov, patrijarh Hrvatske pravoslavne crkve; Šegvić Kerubin, katolički svećenik i znanstvenik, promicatelj teze o gotskome porijeklu Hrvata; Guberina Ivo, katolički svećenik, novinar, publicist, pisac; Muftić Ismet, muftija u Zagrebu; Glavaš Radoslav, franjevac, profesor i pisac… U presudi za Glavaša tako stoji da je odgojio čitav niz ustaških koljača(?!). Slične su invektive prilijepljene ostalim žrtvama. O kakvom sudcu se radi, svjedoči ispitivanje Kerubina Šegvića koji je strijeljan u 78. godini života. Na pitanje Ranogajca odakle mu ideja o gotskome porijeklu Hrvata, Šegvić mu je smireno objasnio da je o tome, među inima, pisao i pop Dukljanin. Čuvši da se radi o nekome popu, Ranogajec ponovno upita Šegvića: „Jesam li ja dobro čuo, radi se o nekome popu Dukljaninu?“ Šegvić odgovori potvrdno kako se doista radi o popu Dukljaninu. Na to, ovaj sudac zatraži od stražara da mu hitno dovedu tog popa Dukljanina!?
Ljudevit Jurak, Đuro Stanešić, novinari, publicisti i stotine drugih
Osim nekoliko spomenutih, Ranogajec je pod zemlju poslao i dr. Ljudevita Juraka kojega je Ozna uhitila 15. svibnja 1945., najvjerojatnije po nalogu NKVD-a. Nikada se nije bavio politikom, za NDH štitio je svoje suradnike ljevičarskih sklonosti. Kao član Međunarodnoga povjerenstva Crvenog križa, bio je poslan u Vinicu (Ukrajina), gdje se nalazio drugi “kontingent” pobijenih pripadnika poljske Domovinske armije. Poslije uhićenja vlasti su mu ponudile da izjavi kako je pod prisilom stavio svoj potpis na izvješće Međunarodnoga povjerenstva. Učini li to, ništa mu se ne će dogoditi. Profesor je Jurak odbio opovrći ono što je prije dvije godine utvrdio kao znanstvenu istinu. Znao je da na taj način stavlja potpis na svoju smrtnu presudu. I doista, kao “ratnome zločincu” sudio mu je Vojni sud Komande grada Zagreba i on je 9. lipnja 1945. strijeljan. Presudu je potpisao zloglasni (čuveni) Vladimir Ranogajec. Na žalost, Ranogajec je bio samo izvršitelj politike kojoj su se na čelu nalazili Tito i Bakarić: Ranogajci i Rudani (Rudan jedan od zločinačkih sudaca u Zagrebu, poput Ranogajca) – kojemu između ostalih na duši leže Mortigija,(hrvatski novinar i pisac), Uvanović,(znanstvenik – fizičar i publicist) Židovec (odvjetnik i diplomat) i Magdić( novinar i publicist). Sudili su tako diljem Hrvatske i diljem Jugoslavije. – Stanko Lasić: Autobiografski zapisi, Globus, Zagreb, 2000. str. 481.
Ranogajec je poznat i po suđenju Đuri Vranešiću koji je štitio i spašavao Krležu, Krstu Hegedušića, skladatelja Milana Sacha, 80-ak židova – u knjizi je njihov popis, Vasu Bogdanova, Antuna Augustinčića i mnoge druge. Sudac Šnidaršić u prvome je postupku oslobodio Vranešića da bi ga potom, zbog takve presude, stigla zatvorska kazna. Glavni je tužitelj bio Vlado Ranogajec, a uz njega Iveković Stjepan. Vranešića je branio Ivo Politeo., (…) Ranogajec „glavosječa“ nije sitna riba, ali je u odnosu na druge ipak sitna riba i on je fanatični manijak kakva Zagreb do njega nije vidio (Bedeković i njegova „mučenja“ dječji su vrtić prema Ranogajčevoj logici) i napokon je dobio u tom Zagrebu i ulicu, ali kao navijač i funkcionar „Dinama“ – vrhunac hrvatske groteske… Milan Gavrović: Čovjek iz Krležine mape, – Život i smrt dr. Đure Vranešića, Novi Liber, Zagreb, 2011.str. 266.
Stepinac mu odgovorio: Ustaše ne mogu biti okupatori svoje zemlje
Ranogajec je u početku sudjelovao i u saslušanju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Jedan od prvih Stepinčevih biografa Aleksa Benigar u svojoj knjizi Alojzije Stepinac,hrvatski kardinal, Zagreb, 1993. u nekoliko rečenica, zabilježio je taj razgovor:
… U toj kući (u Mlinarskoj ulici u kojoj je 17. svibnja 1945. bio, po vlastima, smješten nadbiskup, op.a.) … počeo ga je ispitivati “neki Ranogajac”. /Ranogajec, op. a.). Zauzevši pred nadbiskupom važnu pozu, rekao mu je:
– Vi ste surađivali s okupatorima.
Nadbiskup ga oštro pogleda te mu povišenim glasom kaže:
– A što je to okupator?
– Nijemci i ustaše – reče ovaj.
Nadbiskup mu još jačim glasom, fiksirajući ga, odgovori:
– Što se tiče Nijemaca, transeat, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je. (…)
Zašto su optužene brojne žrtve ovoga hrvatskog Višinskog, vidljivo je iz optužnica koje su pune ideoloških natruha, bez imalo bilo kakvih činjeničnih argumenata i vjerodostojnih dokaza. Primjerice: služio kao oficir u neprijateljskoj vojsci i što je sudjelovao u nekim operacijama protiv NOB-a; što je počinio krivična djela ratnoga zločina kao naredbodavac, pomagač i neposredni izvršitelj; sudjelovao u porobljavanju našega naroda /nema olakšica/; što je služio kao ustaša ili domobran čime je služio neprijatelju i njegovim oružanim snagama /postoje indicije?!/; kriv je što nije došao na oslobođeni /partizanski teritorij/ a za to je imao mogućnosti; postoje indicije da se bavio špijunažom; što je bio doušnik, ili bio u dosluhu; što nije obavještavao Srbe i Židove da im prijeti opasnost a to je mogao znati; indicije da je sudjelovao u hapšenjima; što je surađivao s Mačekom i njegovom reakcionarnom klikom; što je lažno prikazivao međunarodnu političku situaciju; što je njegov rad na terenu o okviru Narodne fronte bio „labav“, “demobilizirajući” i t sl. ; što je prijavljivao sudionike NOB-a /dakako bez imenovanja dotičnih/, ili imenovanih čijih izjava nema u tzv. sudskom spisu; što je sudjelovao u pljački narodne imovine; što je sudjelovao u masovnim zločinima /kojim?/!; što je odgajao ustaške koljače i organizirao masovni teror; što je radio na djelima veleizdaje?!; što je raspirivao nacionalnu mržnju između Hrvata i Srba te nacionalnu, rasnu i vjersku; što je poticao na razbijanje bratstva i jedinstva naših naroda, itd. Itd.
U Hrvatskoj je bilo mnogo Ranogajaca
Obitelji žrtava na komadiću su papira saznavali za presudu, a gdje su ubijeni pokopani – nikada. Imovina – stanovi, zemljišta, novac, umjetnine, obrtničke i slične radnje i sl. – sve je to postalo predmet jagme, pljačke i otimačine među pobjednicima. Tako je sudio Ranogajec, ali i različiti rudani, vimpulšeki, hrnčevići, čulinovići i brojni drugi. Bilo bi vrijedno pripremiti jednu znanstvenu studiju u kojoj bi se prikazao sustav suđenja po uzoru na Višinskoga. Kako je Ranogajec sudio u Zagrebu, tako su njegovi istomišljenici sudili diljem Hrvatske. Jesu li i oni dobili ulice, trgove, parkove ?! I do kada će ti zločinci, poput Ranogajca, sramotiti ambijent u kojemu živimo? Ne smeta li to stanovnicima tih gradova, naselja i ulica? Kada će i oni, poput svoga prethodnika zla Tita, otići u ropotarnicu povijesti? Nadamo se uskoro, a s njima i tzv. zaslužni športski radnik u Dinamu, Vladimir Ranogajec. I ne samo, kao dinamovac. Predlažem nadležnoj komisiji grada Zagreba da što prije ukine ulicu staljinističkoga Andreja Višinskog – zločinca Vladimira Ranogajca. A da tu ulicu nosi neka od njegovih žrtava. A zaslužnih itekako ima.
Izvor:Mijo Ivurek,Hrvatski tjednik/HKV
