“Svi su mi govorili, bježi Milane ubit će te.”Milan Kovačević iz Perne kraj Vrginmosta u ljeto 1995. s onemoćalom je majkom ostao na pragu svoje kuće. Za razliku od većine svojih sunarodnjaka srpske nacionalnosti, on je odlučio ostati u svom rodnom selu i u njemu sačekati hrvatsku vojsku koja je iz sata u sat akcijom Oluja vraćala kilometre okupiranih teritorija.
Priča Milana Kovačevića jedna je od mnogih koje veličaju djelovanje hrvatske vojske u vrijeme Oluje, ali do javnosti ne dopiru tako lako. O Milanu i njegovoj “olujnoj sudbini”, najprije su objavile Novosti.
“Svi su govorili: ‘Bježi Milane, ubit će te.’ Nisam ih htio poslušati. Nek’ me ubiju, ali bolesnu majku neću potucati od nemila do nedraga. Kuda da idem? Pa ovo je sve što imam, a ako trebamo umrijeti, hoću da to bude ovdje, a ne u nekom jarku”, kazao je Milan opisujući ulazak hrvatske vojske u selo. Kaže kako su hodali cestom, ulazili u dvorišta i provjeravali ima li koga.
Zagrlio uplakanog hrvatskog zapovjednika
“Kada su došli do moje kuće, u čudu su zastali. Majka i ja na pragu stojimo k’o dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne stariji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu. On prihvati. Upita me za zdravlje, a ja polako ispričam ukratko svoj život i svoje nedaće, objasnim kako nisam pobjegao jer imam staru majku, a i konje. Najednom, čovjek se rasplaka. Suza suzu stiže.
Brzo zatvorim vrata da to ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici. Nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno – sve je sličilo na san. Kada se malo smirio, reče mi da i on ima majku kod kuće, da često razmišlja o njoj i kada je vidio moju ljubav prema majci, srce je jednostavno popustilo”, prisjetio se Milan koji hrvatskog zapovjednika uspoređuje s herojem romana Branka Ćopića.
“Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, oko pojasa vise bombe i pištolji, poput Nikoletine Bursaća, sjedi snužden i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi. Smiri se on nekako, obrisa suze, potegne one moje rakijetine dobar gutljaj, izvadi odnekud 200 dinara ili kuna, ne znam što je već bilo, prozbori samo: ‘Ostaj sa srećom!’ Potom on i njegova vojska nestadoše.
Mati i ja ostadosmo dugo gledati niz cestu. Nismo ubijeni, novac u ruci, ništa nije zapaljeno, ništa pokradeno pa smo tako zurili ćutke niz cestu više od pola sata. Te večeri sam dugo razmišljao što bi da svi moji komšije onako pobjegoše glavom bez obzira, ja jedini ostao, a ni dlaka s glave mi ne fali. Ni meni ni majci, ni mojim konjima. Vidiš, sinko, od toga dana poštujem ovu svoju državu”, rekao je Milan Kovačević koji je nakon majčine smrti ostao sam i koji bi, kako kaže, sve dao da opet sretne zapovjednika kojeg se sjeti svake večeri prije sna.
