Hrvoje Zekanović je prvi put u Sabor ušao zahvaljujući koaliciji njegove strančice s HDZ-om, a drugi put zahvaljujući Domovinskom pokretu. Nikada nije ostavljao dojam karizmatične osobe niti je pokazivao intelektualnu nadmoć u saborskim raspravama, no mora mu se priznati umijeće političkog preživljavanja, piše Damir Pešorda za hrvatskonebo
Tako da me je malo iznenadio nedavnim, kako on to reče, ”izlaskom iz ormara”, odnosno žestokim provakserskim govorom u Saboru. Većina je taj istup protumačila kao aktiviranje još jednoga HDZ-ova žetončića, ne tvrdim da nije, međutim čini mi se da tu ima još nešto. Vehementnost Zekanovićeva saborskog nastupa daje naslutiti da ga je, ne isključujući stanovite pekunijarne razloge, uistinu zahvatila i ognjica nove protimbe između cjepiša i protucjepiša.
Nagla Zekanovićeva omiljenost u mainstream medijima prozirna je i prijezira vrijedna. Preko noći je promoviran u svojevrsnog heroja i glas razuma na desnici. Hvale ga svi, od Plenkovića i Anke Mrak Taritaš do Sanje Benčić i Urše Raukar, od indeksovaca do Ace Stankovića. Kao čarobnim štapićem dotaknut otužni se provincijski samodeklarirani desničar preobrazio u nacionalnog junaka Super Hrvoja.
I čini se da mu se ta uloga sviđa, hoda od televizije do televizije, sudjeluje u emisijama o kojima je nekada samo mogao sanjati i vergla jednu te istu napamet naučenu pjesmicu o putu znanosti i stranputici ravnozemljaša. Vrteći globus s blesavim osmijehom na licu. Upravo uporabom te najprizemnije diskvalifikacije kvaziznanstvenog utemeljenja onih koji drukčije misle Zekanović dokazuje da njegov istup nije bio spontan nego organiziran, to jest da je on samo izvršilac pripremljene manipulacije.
Ipak, dvije su stvari ovdje važnije od onoga što se gura u prvi plan, kao i od još jedne otužne pretvorba grlatog desničara u jeftini HDZ-ov žetončić. Te dvije stvari su ideja suverenizma, kojoj je operetni suverenist Zekanović u Hrvatskoj učinio golemu štetu, te novi razlog društvenog razdora koji polako preuzima primat nad starim razlozima u društveno-političkom imaginariju suvremenog svijeta.
Prvo nekoliko riječi o suverenizmu. Stranka Hrvatski suverenisti dobrim je dijelom Zekanovićev projekt. Ispavši iz HDZ-ova naručja, Zekanović se našao u situaciji da gleda kako preživjeti na nemilosrdnom hrvatskom političkom tržištu, gdje je desno od HDZ-a gotovo nemoguće opstati. Zagovarao je jedinstvo desnice jer je jedino tako imao neke šanse.
Kako je suverenizam kao opozitni pojam globalizmu u posljednje vrijeme postao politički poznat i prepoznat pojam, Zekanovićeva ga je grupacija prigrlila kao naziv za stranku koju su osnovali. Kišobran Škorina Domovinskog pokreta omogućio im je ulazak u Hrvatski (državni) sabor, a ”suverenizam” im je omogućio da zadrže posebnost u okviru šire platforme.
Međutim, čini se da osim zgodna imena Zekanović u suverenizmu nije vidio gotovo ništa drugo. U ideološkom smislu ostao je prilično nevin, kao ni većina političara hrastovske provenijencije nikada nije uspio razlučiti hrvatstvo od katoličanstva, suverenizam od romantičnog domoljublja, ali ni dopustio da mu princip priječi put k ostvarenju vlastitih interesa. Samo zagovaranje obveznog cijepljenja – a Zekanović se izjasnio upravo za to tvrdnjom da je za sve ono što struka preporuči u trenutku kada tzv. struka zaziva obvezno cijepljenje – odaje ga kao osobu koja ne razumije koncept suverenosti ni na razini osobe i osobnog integriteta, a kamoli na razini države.
Okretanje globusa uz ne baš inteligentan cerek u televizijskoj emisiji umjesto da pokaže Zekanovićevu nadmoć pokazalo je i na simboličnoj razini kako se jedan lažni suverenist srozao do razine globalističkog vjernika. Suverenist s globusom u ruci.
Što se tiče novog razloga društvenih podjela na vaksere i antivaksere, tu stvar još nije do kraja jasna i čini se da Zekanovićev žar dobrim dijelom potječe i iz iskrenog uvjerenja da se zalaže za pravu stvar te da je cijepljenje jedini izlaz iz ove krize. Iskreno, bio bih sretan kada bi on u tome bio u pravu. Na žalost, puno je zbunjujućih informacija da bismo se tek tako bez brige mogli prepustiti u ruke tzv. struci.
Naime, jasna je tendencija da se onom dijelu struke koji svira kako centri moći dirigiraju dopusti pristup medijima i njihovo mišljene proglasi jedino valjanim, dok se one koji misle i govore drukčije gura na margine, isključuje i onemogućuje na razne načine.
Najveću nelagodu kod racionalna čovjeka, pustimo sada pristaše raznih teorija urote, budi jasna tendencija da se mic po mic cijepljenje učini obaveznim ne samo za odrasle, nego i za djecu. Ako ovaj cirkus uskoro ne prestane i pandemijski se narativ nastavi perpetuirati, uistinu neće biti dobro. Ni cjepišama ni protucjepišama.
