“Neće rat”, “Tko će ratovati”, “Neka pošalju svoju djecu u rat”, “Prvo ćemo napasti političare”…
Te rečenice posljednjih mjeseci slušamo u BiH. A kada god takve stvari slušamo nije dobro. Jer priča se o ratu. Koliko god se činilo kao “nemoguća misija”, činjenica je da je Balkan ‘bure baruta’, sukobi su kao ‘dobar dan’, a Bosna i Hercegovina je polazište i svjetskih ratova, a kamoli lokalnih, područje s kojeg na ovaj ili onaj način sve počinje, nažalost, uglavnom negativno.
Iako iz ove perspektive lijepo zvuči kako nema tko ratovati. To je prvo koristio Alija Izetbegović kada je napad na hrvatsko selo Ravno nazvao ratom koji “nije naš rat”, iako je bio, kao predsjednik Bosne i Hercegovine, i predsjednik Hrvata Ravnog koji su na području BiH. Podcijeniti rat u svim vremenima je pogubno jer divljaci koji žele prisvojiti tuđe ne spavaju nikada. Ni 90-ih godina Hrvati nisu osvajali ničije, branili su svoje, međutim životinje su se probudile u agresorima i odjednom se moralo ratovati, prvo protiv Srba, a kasnije protiv muslimana.
Međutim, pitanje iz naslova u BiH je, nažalost, realno. Jasno je da se između Srba i Bošnjaka, kao dva naroda koja su u stalnom konfliktu u BiH, vodi ozbiljna prepirka koja može rezultirati ratom. Ali, što će u tom slučaju Hrvati? Saveznici u Bosni i Hercegovini ne postoje, ne treba se zavaravati. Postoje oni koji žele što bolju poziciju za svoj narod. Srbe zanima srpski narod, Bošnjake muslimanski narod, a Hrvati su malobrojni, podijeljeni između sebe, proeuropski orijentirani, a mogli bi najgore nastradati u balkanskoj krčmi.
I postavlja se pitanje kako će se postaviti Hrvatska ako Hrvati u BiH budu ponovno napadnuti? Hoće li i dalje Plenković govoriti da podržava BiH na euroatlanskom putu?
Kad bi čovjek htio biti zajedljiv i sarkastičan, (a mora biti jer živimo u okolnostima koje nas, htjeli-ne htjeli, čine takvima) morao bi priznati da je čovjek na mini u filmu Danisa Tanovića bila jedna proročanska simbolika postdejtonske Bosne i Hercegovine.
Malo tko je, doduše, mogao i pomisliti da će u toj košmarnoj metafori odrasti čitave generacije – oni koji su rođeni godinu ili dvije poslije Tanovićevog oskara danas su punoljetni ljudi.
Samo da rata ne bude… ali, oči moraju biti širom otvorene.
