Što je Reagan znao o ruskom plinu, a Merkel tek uči: Ovisnost velikih europskih ekonomija o energentima iz Sibira ima svoju cijenu
Otkad je u mirovini, Angela Merkel rijetko progovara javno. Ali kada progovori zapanji zbog izostanka minimuma samokritičnosti, a kamoli kajanja zbog energetske politike koja je Europu dovela pred (ruski) zid. piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Dok ostatak Europe upravo u bivšoj njemačkoj kancelarki vidi glavnog krivca za energetske i ekonomske “potrese” zbog ovisnosti o ruskom plinu,
Merkel i dalje o svojoj energetskoj politici misli sve najljepše. Tako je i nedavno s nekog okruglog stola u Lisabonu poručila: “S tadašnje točke gledišta, bilo je racionalno i samo po sebi razumljivo da se preko plinovoda kupuje plin iz Rusije, umjesto da se uvozi skupi ukapljeni plin iz drugih dijelova svijeta poput Saudijske Arabije, Katara ili SAD-a”, podsjetivši kako je “Rusija čak i u vrijeme hladnog rata bila pouzdan partner kada je u pitanju isporuka energenata.” Kao da progovara iz središta “ruskog svijeta”.
Mogao bi se steći dojam da se iz ureda njemačke kancelarke, neformalne šefice EU-a i jedne od tada najmoćnijih osoba na svijetu, nikako nije moglo vidjeti što to Vladimir Putin smjera i u koje svrhe namjerava koristiti europsku ovisnost o ruskom plinu. Tek kada je poslao vojsku u “specijalnu operaciju” u Ukrajinu, bivša je njemačka kancelarka navodno progledala.
I danas ona o ruskom plinu govori kao da je posrijedi bio samo puki trgovački izbor – hoćemo li kupiti jeftini ruski ili skupi američki plin? A ne duboko geopolitički izbor – hoćemo li prihvaćanjem ruskog monopola na opskrbu plinom učiniti Europu ruskim vazalom?
No priča o visokoj cijeni jeftinog ruskog plina ne počinje s Vladimirom Putinom, niti europsko sljepilo za posljedice energetske ovisnosti o Rusiji počinje s Angelom Merkel.
Još daleke 1981. godine tadašnji, tek izabrani američki predsjednik Ronald Reagan upozoravao je europske NATO saveznice na opasnost za europsku sigurnost koju sadrži projekt izgradnje tzv. transsibirskog plinovoda, tada najvećeg energetskog projekta u Europi. Taj će plinovod dovesti europske NATO saveznice u “opasnu ovisnost” o tadašnjem SSSR-u i učiniti ih sigurnosno “vrlo ranjivima”, tvrdio je Reagan, oslanjajući se na procjene CIA-e.
Europske saveznice u plinovodu su pak vidjele rješenje svojih tada gorućih ekonomskih problema.
Osim što će zapadnoj Europi osigurati opskrbu jeftinim sibirskim plinom, sama izgradnja plinovoda blagotvorno će djelovati na europsko gospodarstvo koje je tonulo u recesiju, smanjit će nezaposlenost čija je stopa u samo godinu dana bila porasla sa 6 na gotovo 9 posto. Uzvraćali su Reaganu da su njegova upozorenja o plinskoj ovisnosti o SSSR-u “pretjerivanja” koja proizlaze iz “loših namjera”.
Transsibirski plinovod bio je praktički jedino (geo)političko pitanje oko kojeg se nisu slagali Ronald Reagan i tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher, a najveći je podupiratelj projekta bio tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand, dok se Njemačka u velike geopolitičke prijepore tada još nije preglasno miješala. Naime, Njemačka je bila podijeljena na dvije države, zapadnu SR Njemačku koja je zbog grijeha Trećeg Reicha bila europski politički patuljak i DR Njemačku koja je bila dio sovjetskog komunističkog bloka.
No predsjednik Reagan nije imao oporbu samo u europskim liderima, već i u vlastitom energetskom lobiju, željnom profita. Na njegova upozorenja o ovisnosti o ruskom plinu odgovarali su da će plinovod pokrivati – samo 6 posto europskih plinskih potreba. I plinovod, danas poznatiji kao “ukrajinski” nego kao “transsibirski”, sagrađen je i pušten u promet 1984. godine.
Europljanima nije zasmetalo ni to što je ujesen 1981. tadašnji sovjetski vođa Leonid Brežnjev ugušio poljski sindikalno-slobodarski pokret Solidarnost, postavivši na čelo Poljske vojnu upravu na čelu s generalom Wojciechom Jaruzelskim.
Četiri desetljeća kasnije povijest se počela ponavljati u drastičnijem obliku. No ovaj put sa Njemačkom i Angelom Merkel u glavnoj ulozi. Jeftina ruska energija plus Kina kao glavni gospodarski partner bili su generator blagostanja, njemačke gospodarske moći i posljedično političke dominacije u Europi. A i ostatku Europe se koncept svidio.
Nakon što je Putin već anektirao Krim, a njegova doktrina “ruskog svijeta” bila poznata svima koji su željeli vidjeti, Merkel je 2015. krenula s njime u izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2.
Da je plinovod ikad otvoren, Rusija bi pokrivala 55 posto njemačkih plinskih potreba.
Njezin prethodnik u uredu kancelara Gerhard Schroeder bio je pak glavni Putinov čovjek za Europu. Od samog početka SAD (i Obamina i Trumpova i Bidenova administracija) je upozoravao da je to geopolitički projekt, da mu je cilj energetski izolirati Ukrajinu i Poljsku, da će ga Putin koristiti kao oružje.
Uoči odlaska iz kancelarskog kabineta prošle jeseni Merkel je u oproštajnom posjetu Bidenu u Bijeloj kući još jednom ponovila kako nema nikakvih naznaka da bi Putin mogao koristiti Sjeverni tok 2 kao oružje. Ruske trupe tada su već bile spremne za ukrajinsku “specijalnu operaciju”, rat koji je proizveo najveću europsku krizu poslije Drugog svjetskog rata. Danas znamo koji je plin najskuplji. Možda će to jednog dana i Angela Merkel spoznati. No ta “školarina” skuplja je od najskupljeg plina.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
crodex.net
