Energična sam i to me možda najbolje opisuje. Mene su uvijek pitali kako ti tako vesela dolaziš i odlaziš s posla – govori nam Sinjanka.
Među zidovima gradilišta diljem Dalmacije, ali i šire, počinje se polako pisati jedinstvena priča o hrabrim ženama koje su odlučile zakoračiti na teritorij koji se tradicionalno smatrao rezerviranim za muške radnike. U Lijepoj našoj građevinski sektor gotovo je sinonim za muški rad, a žene koje krase gradilišta mogu se nabrojati na prste jedne ruke.
Malo ih je, al’ ih ima!
Ako se osvrnemo na stihove poznate slavonske pjesme ‘neka sam isti k’o stari moj’, životna priča naše sugovornice točno potvrđuje stihove spomenute pjesme.
Antonia Bilonić iz Otoka kod Sinja majka je osmero djece, a građevinske radove ima u malom prstu. Zidanje, žbukanje, gletanje, keramika, postavljanje knaufa, fasada ili pak iskop bagerom za Antoniju nije nepoznanica.
– Još kao mala željela sam bit policajka ili vatrogaskinja, znate kako to ide u dječjoj mašti. Iako sam po zvanju krojačica, presudila je ljubav prema građevini – priča nam Antonia na početku razgovora.
Od malih je nogu uz oca u građevini, pa slobodno može kazati da je, vidjela i doživjela sve. Ponosna je na svoje zanimanje.
– Cijela obitelj s očeve strane mi je u građevini, a ja sam jedina od četiri sestre krenula očevim stopama. Mislim da sam 2005. godine prvi put zakoračila na gradilište i od tada laganim stopama, sada već 18 godina, lijepim pločice, zidam, gledam, stavljam mrežicu i ljepilo za fasadu. To mi je očito u krvi – ponosno će.
Najprije se krenula baviti keramikom, zatim zidanjem, a na red su vrlo brzo došle i fasade. Prisjeća se i dana kada su joj kroz ruke prolazili desetci vreća lijepila, cementa i(li) izolacije od 25 kilograma. S osmijehom na licu kaže – ništa mi nije problem.
Nije joj strano niti crtanje, a ni pjevanje.
– Od malih nogu voljela sam pjevat, a u obitelji su uvijek šalimo na moj račun. Da se nisam udala, možda bi danas bila pjevačica – kroz smijeh će Antonia. Otkrila nam je da joj je djed s očeve strane bio poznati klesar u Dalmaciji, a stoga ne čudi da se talent prenio s koljena na koljeno. S djecom često crta, pjeva, odlazi na plivanje, razne izlete…
– Energična sam i to me možda najbolje opisuje. Mene su uvijek pitali kako ti tako vesela dolaziš i odlaziš s posla – govori nam.
Dama u radnoj robi na skeli s gleterom u ruci
U međuvremenu ju je životni put iz rodnog Otoka odveo u Koprivnicu. Svezala je svoju dugu kosu, zasukala rukave i planirala otvorit svoju firmu, ali nije išlo sve po planu, kako to obično biva. Zatrudnjela je i potom se odlučila vratit u svoj rodni Otok.
– Kada sam došla kao djevojka u radnom odjelu u Podravinu svi me gledali u pozitivnom čudu. Isto tako i u našoj krajini, ali nikad nisam naišla na predrasude. Dapače, sve kolege koje me poznaju ponosni su što imaju barem jednu kolegicu bauštelku, a poštovanje koje imaju prema meni uzvraćeno im je istom mjerom. Uvijek sam čula samo lijepe riječi – dodaje.
Neizostavno je bilo upitati ju poznaje li još koju građevinarku u svom kraju?
– Da vam budem iskrena ne poznajem. Dok sam bila u Podravini, mnogi su mediji pisali o meni i tada mi se jedna 20-godišnjakinja iz iste struke javila na Facebooku – odgovara.
Fizički rad nikad joj nije predstavljao problem
Iako je trenutno na roditeljskom dopustu, Antonia ne miruje. Osim redovitih kućanskih poslova uz osmero djece, Antonia renovira vlastit dom.
– Od 6 sati ujutro kada ustanem do 17 kada bih znala odlazit s posla, dok nisam krenula na rodiljni dopust, uvijek sam bila nasmijana. Ništa mi ne predstavlja problem jer uživam u svom poslu, ali i obitelji. Djeca mi uvelike pomažu u kućanskim poslovima, a trenutno smo u fazi uređenja naše obiteljske kuće u Otoku – govori Antonia.
Po završetku dopusta, Antonia se vraća rutini i svojoj ljubavi – građevini. Na posao, ali i s posla ova vrijedna dama odlazi s osmijehom na licu, a za kraj je uputila jasnu poruku svima čitateljima Dalmacije Danas.
– Žene mogu napraviti sve što mogu i muškarci. Zanemarimo stereotipe da je briga o kućanskim poslovima ženski posao, kao i da je građevina rezervirana samo za muškarce. Nikad ne odustati na putu u ostvarenju svojih snova – poručila je za kraj Antonia.
