U ranim jutarnjim satima 13. srpnja 1942. godine, partizani su napali Prozor, uz njega napali su i Šćit
Prema dostupnim dokumentima, Šćit je napadao 3. kragujevački bataljun iz sastava Prve proleterske brigade. Nakon brojnih neuspješnih napada, partizani uspijevaju zapaliti crkvu koja je u potpunosti izgorjela.
Nakon zauzimanja crkve, partizani su ubili gvardijana, fra Julijana Jurkovića. Nekoliko dana kasnije ubijaju i fra Viktora Sliškovića pod optužbom da je “spremao ustanak” i da je “neprijatelj naroda”.
Inače Franjevci, koji u Bosni djeluju od konca 13. stoljeća, podigli su samostan u Rami u 15. st.
Partizani zato nikad nisu bili prihvaćeni u Rami, u svoje redove nisu mogli privući gotovo ni jednoga Hrvata katolika iz Gornje Rame. U popisu “boraca oslobodilačkog rata i revolucije (1941-1942)” koji donosi N. Čehić, među 170 ramskih partizana samo ih je sedam Hrvata, a s područja šćitske općine samo jedan – Jure Milas. Ako se uzme u obzir činjenica da se Mate Meštrović, kojega su kći Dobrila i sin Milenko kao partizani poginuli vrlo rano, već za vrijeme rata a posebno iza rata, distancirao od pokreta, onda se vidi kako je ramski hrvatski svijet prihvatio partizane. Svećenik Đorđe Kalezić, vojni referent V. partizanske crnogorske NOU brigade, izvještava 10. listopada 1942. Vrhovni štab:
Partizani su u Rami ostali omraženi ne samo tijekom rata nego još više poslije rata, kad su prvoborci, a još više oni koji su im se kasnije priključili, progonili ramski svijet, trpali ga u zatvore i zlostavljali na sve načine. Dugo iza rata govorilo se o Rami kao “ustaškom kraju” kojemu ne samo da se nije ništa pomagalo, nego ga se nastojalo uništiti i konačno – potopiti.
Izvor:komunistickizlocini.net
