Ono što smo gledali ovog vikenda nije bio običan koncert. Nije to bilo samo okupljanje zbog pjesme, glazbe, nostalgije ili emocije. Bio je to trenutak nacionalnog buđenja. Plebiscitarna manifestacija ljubavi prema Domovini. Trenutak kada su tisuće ljudi pokazale da više ne pristaju na ulogu promatrača u vlastitoj zemlji.
I ono najvažnije – prvi put u dugo vremena, druga strana nije imala odgovor.
Jer dok su se Domoljubi okupljali, pjevali, grlili, palili svjetla i srca, tzv. anacionalni intelektualci, salonski ljevičari, aktivisti bez pokrića, razni „slobodni mislioci“ i trajno frustrirani komentatori ostali su – nijemi. Njihova riječ više nema snagu. Njihove kolumne prolaze bez odjeka. Njihov bijes djeluje – tragikomično.
Pišu, ali ih nitko ne čita. Viču, ali ih nitko ne čuje. Pozivaju, ali nitko ne dolazi. Sveli su se na samodopadni krug međusobnog tapšanja i jadikovki, dok im narod – taj isti narod na koji su godinama gledali s prijezirom – okreće leđa i ide dalje.
Jer narod je odlučio. Ne želi više poslušne, ušutkane, stidljive. Ne želi više da mu govore kako se treba sramiti svojih simbola, pjesama, branitelja i svetinja.
Ovaj vikend označio je jasnu crtu. S jedne strane oni koji vole ovu zemlju, žele je bolju, pravedniju i slobodniju. A s druge – oni koji sve to ismijavaju, zatiru, omalovažavaju.
I znate što je najvažnije? Ti prvi – šute i grade. A ovi drugi – pričaju i tonu.
Bitno je samo da ovi prvi izađu na sljedeće izbore!
