Na Kupres sam u travnju ’92 došao kao pripadnik 2. satnije Posuške bojne. Iz Posušja smo krenuli 3.travnja’92. Rečeno nam je da ćemo kopat crtu kod Vrila, zatim Brišnika, Šuice, na kraju su nas istovarili pred D. Malovanom.
U satniji je bilo dosta starijih ljudi, a većina nije znala staviti okvir u pušku. Bilo nas je petorica koji smo nešto znali i zapravo smo mi “čistili” dio D. Malovana uz magistralnu cestu Šuica-Kupres.
Zarobili smo 29 osoba. Desetorica su muškaraca imali dijelove vojne odore, a dvojica su bili vojnici na služenju vojnog roka.
Oružje što smo zarobili otpremljeno je za Duvno kako bi se naoružali novi borci.
Sutradan dva voda osiguravaju lijevi bok prilikom zauzimanja G. Malovana. Dolaskom do benzinske crpke, satnija dobiva zapovijed da se vrati i ukopava crtu prema Glamoču. U D. Malovanu ostajemo do 10. travnja bez ikakve smjene. Uopće nismo znali što se zbiva na gornjem dijelu polja, nije bilo veze na desnom krilu. Jedino što nam je bilo rečeno da je grad pao. Toga dana (10. travnja)počele su padati prve granate po selu,a u 14 sati dolazi šest tenkova. Jedan je od naših pogodio tenk ručnim bacačem M-57, no granata se odbila od tenka(rikošetirala). Satnija se izvukla preko Bakice i Crnog Vrha u Šujicu. Iza nas je u selu ostalo 18 oklopnjaka tadašnje JNA .Taj put ’92. išlo se prebrzo,neorganizirano, bez ikakvog reda.
Ovaj drugi put 1994.godine sve je dobro organizirano, dobro izvedeno, svi su poštovali zadaće i odradili svoj dio. Moral je bio velik, a volja da vratimo ono što smo izgubili još veća. Doista, Kupres je nama isto što i Vukovar.
