Dana 22. rujna 1991. godine okupirano je pogranično srijemsko selo Tovarnik nakon čega su JNA i četnici krenuli u protjerivanje i pokolj preostalog hrvatskog stanovništva koje je ondje živjelo.
Tovarnik, smješten u Srijemu na istočnoj granici s Republikom Srbijom, 23 kilometra jugoistočno od Vukovara, svjedočio je strašnim događajima tijekom Domovinskog rata. Prema popisu iz 1991. godine, selo je brojalo 3001 stanovnika, od kojih su 2136 bili Hrvati (71%), a 670 Srbi. Ostalo stanovništvo činile su druge nacionalnosti.
Selo je bilo strateški smješteno uz glavnu prometnicu koja povezuje Šid s Vukovarom i Vinkovcima. Tijekom rujna i listopada 1991., stotine JNA oklopnih vozila i vojnika prošli su kroz Tovarnik iz Srbije prema Vukovaru. Od 2136 hrvatskih stanovnika, 1865 ih je bilo prognano, a sudbina 19 osoba ostala je nepoznata do 2000. godine. Procjenjuje se da je tijekom tog razdoblja u Tovarniku ubijeno 75 hrvatskih civila.
Prvi incident dogodio se 21. rujna 1991. godine kada je velika kolona oklopnih vozila JNA, prolazeći kroz selo, otvarala vatru i uništavala civilne kuće. Sljedećeg dana započeo je tenkovski napad na Tovarnik, koji je izvršila 3. gardijska proleterska mehanizirana brigada JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Antonića. Kompletna okupacija dogodila se 23. rujna 1991. godine kada je u selo ušla srpska paravojna skupina “Beli orlovi”. Nakon zauzimanja, selo je bilo pod kontrolom 2. gardijske proleterske mehanizirane brigade JNA, a operacija potpunog čišćenja sela od Hrvata je počela. U Tovarnik je stigao i ratni zločinac Željko Ražnjatović-Arkan.
Na dan okupacije, ispred Katoličke crkve strijeljano je sedam civila: Željko Vrančić, Berislav Šimunić, Antun Šimunić, Mato Živić, Manda Živić, Janko Budim i Franjo Kuzmić.
Svjedokinja J.I. opisala je stravične trenutke kada su srpski vojnici pronašli nju i njene susjede skrivene u podrumu, odveli ih u kuću M.S., a zatim ih postrojili i počeli ubijati jednog po jednog. J.I. je preživjela, ali svi oko nje su bili mrtvi.
Ubijen je i župnik Ivan Burik, koji je najveći dio svog svećeništva proveo u Tovarniku. Mrtvozorničko izvješće lažiralo je stvarnu sliku ubojstva, jer su u analizama poslije uočene rupe od metaka na prsima. Premda je ubijen vatrenim i/ili hladnim oružjem, u službenim dokumentima navedeno je da su Burik i ostali “poginuli od eksplozije”.
Istražujući ratni zločin u Tovarniku Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika došla je do otkrića tko je i na koji način ubio župnika Ivana Burika.
Župnika Ivana Burika s nekoliko metaka 8. listopada 1991. ubio srpski dobrovoljac Kosta Gvozdenov, negdje iz okolice Valjeva, pripadnik četničke postrojbe „Dušan Silni”. Kada su Gvozdenova upitali u susjednom Lovasu kakvu to čudnovatu kapu (svećenički biret) nosi na glavi, ponosno je odgovorio kako ju je uzeo „od ubijenog popa kojem više neće trebati”. Na upit pomalo zatečene skupine srpski vojnika i civila da nije valjda ubio „našeg pravoslavnog popa”, valjevski dobrovoljac ih je umirio: „Ma ne, bio je to ustaški pop u Tovarniku.”
Liječničko izvješće mrtvozornice dr. Stanimirović od 12. listopada 1991. o uzroku Burikove smrti po kojemu on nije ubijen nego je poginuo od eksplozije. Pomnijom analizom rukopisa lako je ustvrditi da je liječničko izvješće o uzroku smrti tovarničkog župnika vlastoručno potpisala dr. Ljeposava I. Stanimirović. Ono što zbunjuje i nameće, po ondašnju mrtvozornicu, neugodna pitanja je činjenica da je ona napisala i potpisala sporni dokument ovjerivši ga žigom dr. Dragana Martinovića. Više preživjelih tovarničkih logoraša, među kojima i Pavo Mijoković, svjedoči da su mještani našli velečasnog Burika mrtvog na dvosjedu u podrumu. Otkopčao sam mu vestu – doslovce je izjavio – i vidio rupe od metaka na njegovim prsima. Velečasnog smo stavili u sivu najlonsku vreću, odnijeli ga na traktorskoj prikolici na groblje i tamo ga položili pored ostalih ubijenih mještana.
U matičnom uredu u službenim dokumentima pronašli smo da su mrtvozornici dr. Ljeposava I. Stanimirović i dr. Dragan Martinović žive mještane: Milu Ivančića (1928), Đuru P. Grgića (1967) i Zoru Milovanović (1948), proglasili mrtvima i izdali potvrde o smrti i uzrocima smrti, što upućuje na njihovo „odrađivanje” prljavoga posla za nalogodavce, bez imalo profesionalnosti, osnovne provjere podataka ili sućuti prema nevinim žrtvama. Navedena osobe po povratku iz progonstva 1998. godine doznale su za svoju navodnu smrt te su morale upravnim postupkom dokazivati svoj identitet i poništavati upise u Knjigu umrlih, potpisali su za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik njihov predsjednik Antun Ivanković 2012. godine.
Preživjeli, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake i označiti svoje kuće bijelom bojom kako bi se znalo da su Hrvati. Ubijanja, premlaćivanja, izgladnjivanja i mučenja bila su svakodnevica u kući-logoru dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila. Preživjeli su nakon mučenja odvođeni i ubijani te bacani u masovnu grobnicu.
Srpske su osvajačke snage protjerale više od 95 posto, koliko ih je prije rata bilo u Tovarniku. te srušile ili oštetile više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.
Tovarnik…27.01.1998.,ekshumacija
snimio: Gordan Panić
Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
Iz Udruge su se pozvali na svjedočanstvo bolničarke, redovnice sestara Sv. Križa, sestre Ide Ane Zdravčević te istaknuli:
“Dana 20. studenog 1991. dr. Vojislav Stanimirović, koji je u to vrijeme bio rezervni oficir JNA na dužnosti ‘šef sanitetske službe i glavni za zdravstvenu zaštitu za područje zapadnog Srema”, nazočio je odvođenju ranjenika iz vukovarske bolnice.’
Da li je Vojislav Stanimirović, sam Tovarničanin , poznati član SDSS-a , imao neke veze s tim .. pitanje je , što on zna o tome ? Ili njegov kolega, i sadašnji Saborski zastupnik i vođa Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac .
„Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandanta saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.“ „Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.“– prema iskazu Slavice Popović
Tako je npr. dr. Ljeposava I. Stanimirović u »lekarskom izvještaju o uzroku smrt« od 18. listopada 1991. za Rudolfa Rappa, rođ. 10. lipnja 1942, navela datum smrti »18. 10. 1991«, što znači da je pregled ubijenoga obavljen istoga dana kada je spomenuti mještanin i ubijen, što je posebno važno istaknuti u kontekstu njezine izjave da su tijela bila u takvom stanju da se uzrok smrti nije mogao utvrditi, pa su zato navodili eksploziju. Unatoč tome što je iz blizine ubijen metkom, liječnica je u rubrici »bolest (ili stanje) koje je neposredno izazvala smrt« zapisala: »eksplozija«. Ono što je posebno šokantno i naj blaže rečeno, degutantno, jest njezino popunjavanje rubrike »osnovni (inicijalni uzrok) smrti« u kojoj se upisuju šifre iz Međunarodne klasifikacije bolesti, koja je »prethodila gore navedenom uzroku smrti«. Ona je, naime, upisala klasifikaciju bolesti »N923«, koja doslovce svim liječnicima u svi jetu poručuje da je riječ o »pojačanom krvarenju između menstruacija« (latinski: »Menorrhagia intermenstrua lis«, a na engleskom: »Ovulation blee ding«), što svatko može provjeriti na web-stranici: http/www.datoteka. com/DIJAGNOZA.
Po riječima predsjednika Udruge dr. Ante Starčević Antuna Ivankovića, ta udruga i dalje zahtjeva od državnih institucija da pokrenu pitanje odgovornosti za ubojstvo 75 mještana Tovarnika u Domovinskom ratu, među kojima je i župnik Ivan Burik.
“Nitko ništa ne poduzima, a vrijeme prolazi. Zahtijevamo da odgovorni odgovaraju i izađu pred lice pravde”, kazao je Ivanković.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je 2012. prvostupanjsku nepravomoćnu presudu za ratne zločine u Tovarniku u predmetu protiv Miloša Stanimirovića i ostalih trinaest okrivljenika. Sedmorica okrivljenika proglašena su krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i izrečene su im kazne zatvora u trajanju od 5 do 10 godina. Četvorica okrivljenika oslobođeni su optužbe, a u odnosu na trojicu okrivljenika optužba je odbijena primjenom Zakona o općem oprostu.
“Najgore je što se nikome od nepravomoćno osuđenih na teret ne stavlja ni jedno ubojstvo u Tovarniku. Pa, tko je ubio te ljude? Optužnica uz to nije obuhvatila one najodgovornije, vodstvo bivše JNA i srpskih paravojnih formacija”, poručio je Antun Ivanković.
Optužnica za ratni zločin u Tovarniku je namjerno izostavila nalogodavce, zapovjednike JNA i funkcionere srpske paradržave (generala Dušana Lončara , Borislava Bogunovića, Ljubomira Jorgića, Savu Ivanovića, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.
Izvor:https://portal-veterani.info//Drazen Jurmanovic
