Rat ima neku svoju “logiku”, koja neminovno izmiče kontroli onih koji žele ostvariti svoje ciljeve. Ćudi rata mogu srušiti imperije i razotkriti njihovu trulež.
Nakon tri mjeseca ubijanja postavlja se pitanje na čemu se, uopće, temelji strategija Zapada u borbi protiv Rusije?
Kojeg neprijatelja imamo pred očima kad govorimo o Rusiji – Sovjetski Savez ili Putinovu Rusiju?
Svaki ratni plan vrijedi sve dok se ne ispali prvi metak. Rat ima neku svoju “LOGIKU“, koja neminovno izmiče kontroli onih koji žele ostvariti svoje ciljeve.
Ironija je u tome što, da nema tog elementa nepredvidljivosti u svakom ratu, pravih ratova vjerojatno ne bi ni bilo.
Ćudi rata mogu srušiti imperije i razotkriti njihovu trulež
Rješavali bi se za stolom ratnih planera, a ratovi bi bili samo kratkotrajne egzekucije zacrtanog plana. “Ratna sreća” može ne samo izjaloviti njihove planove, već i otkriti slabosti kojih dotad nismo bili ni svjesni.
Ćudi rata mogu srušiti imperije i razotkriti njihovu trulež. Sjetimo se samo sovjetskog rata u Afganistanu. Taj je rat do kraja razotkrio sve unutarnje slabosti sovjetskog režima i predstavljao katalizator njegovog konačnog kraha.
Kada je Putin krenuo u svoj rat u Ukrajini, činilo se kao da gledamo reprizu sovjetske avanture u Afganistanu.
Grandiozni planovi o brzoj okupaciji Ukrajine i instaliranju proruskog režima propadali su jedan za drugim. Ukrajinci su pokazali zavidan stupanj jedinstva u obrani zemlje.
Obranili su se od desanta na Kijev, odbacili neprijateljsku ofenzivu na sjeveru zemlje i potisnuli obruč oko Harkova.
Evo nas duboko u trećem mjesecu rata
Ali, i predviđanja s druge strane pokazala su se kako nisu puno više od puke iluzije. Tako smo mogli slušati kako Putin ide na “blitzkrieg” zato što Rusija ne može logistički izdržati duži rat.
Zapad je, u skladu s tim, svoju strategiju prema Rusiji temeljio na pretpostavci da Ukrajinci trebaju samo izdržati napad mjesec ili dva i da će onda uslijediti slom ruskog ratnog stroja.
I evo nas duboko u trećem mjesecu rata, a malo što se od toga ostvarilo.
Umjesto toga, vidimo kako su Rusi potpuno promijenili taktiku, učvrstili se na jugoistoku i ostvaruju napredak u osvajanju čitavog Donbasa.
Tako smo, nakon prvih 100 dana rata, umjesto najavljivanog sloma ruske vojske, došli u situaciju u kojoj Rusi mogu proglasiti pobjedu i reći kako su ostvarili svoj ratni cilj u Ukrajini.
Već sama ta okolnost pobuđuje zabrinutost i postavlja pitanje nije li Zapad svoj politički odgovor na rusku agresiju temeljio na potpuno promašenim prognozama? Nismo li podcijenili neprijatelja?
Nešto od tog pogrešnog postavljanja smo mogli vidjeti i uoči samoga rata, kada smo bili zasipani prognozama koje su govorile kako Putin samo simulira sa svojim manevrima i kako neće biti invazije na Ukrajinu.
Svaka informacija koju smo dobivali od zapadnih lidera o tome što Putin namjerava uraditi, pokazala se kao netočna
Zato se postavlja pitanje nije li ovdje po srijedi ne samo podcjenjivanje neprijatelja, već i njegovo potpuno nepoznavanje?
Na čemu se, uopće, temelji strategija Zapada u borbi protiv Rusije?
Kojeg neprijatelja imamo pred očima kad govorimo o Rusiji – Sovjetski Savez ili Putinovu Rusiju? Sve što smo dosad mogli čuti o ruskoj strategiji kao da je građeno na pretpostavkama koje su možda bile istinite prije trideset godina, ali ne i danas.
Možda zato svakodnevno i čitamo naslove koji nam govore o terminalnim fazama Putinove bolesti?
No, opsesivno očekivanje da neprijatelj nam umre prirodnom smrću ne odiše dojmom kako imamo neku grandioznu strategiju pobjede u ratu. Prije će biti da smo očajni.
Ovaj je rat razotkrio zabludu oko ekonomske snage Rusije. Godinama slušamo usporedbe ruskog ekonomskog modela s poslovnim modelom benzinske pumpe i stručnjake koji nam objašnjavaju kako ruska ekonomija nije jača od, primjerice, španjolske.
Na pretpostavci kako je Rusija tek malo veća Venecuela izgrađena je strategija sankcija koje će ubrzo Putinovu Rusiju baciti na koljena.
Umjesto da Ruse baci na koljena, strategija sankcija razotkrila je loše stanje europske ekonomije i unijela podjele među europskim državama.
Ispostavilo se kako se europska ekonomija temeljila na sisanju Majčice Rusije, pa sad kad se treba maknuti od te sise, imamo nezaustavljiv rast cijena i nestašice, dok dječica plaču i traže da se mama vrati doma.
Rat u Ukrajini razotkrio je kako Zapad već desetljećima živi u balonu iluzija koji se nije mijenjao još od kraja Hladnog rata.
Sada kada se ta iluzija rasplinjava u sudaru sa stvarnošću i brutalnostima rata, suočeni s “ozbiljnim slučajem”, vidimo kako Zapad vode ljudi koji su potpuno nespremni preuzeti ulogu lidera.
Zapadu je potrebno otrežnjenje. Iluzije nemaju šanse pored nove stvarnosti.
A nova stvarnost kaže kako ulazimo u svijet koji više nije izgrađen po slici Zapada o samome sebi, već je to stvaran svijet oko nas, u kome se natječu i drugi ozbiljni igrači.
A za takvu igru potrebni su i novi lideri.
Izvor: večernji.hr / Borislav Ristić
