Puška na ramenu nije gora stvar od nametnutog eksperimentalnog cjepiva u tijelu. Jer puno je gora stvar kad te država tjera da u mirno doba, u vrijeme lažne pandemije (PCR – masa lažno pozitivnih) bez stvarne potrebe u sebe ubrizgaš eksperimentalnu supstancu koja će ti možda naštetiti jer nitko ne garantira da neće, a mnogima do sada već je ozbiljno naštetila.
“Onaj tko je cijepljen je zaštićeniji, ali dokle god je netko necijepljen, virus ima svoj ring u kojem pleše. Nažalost, danas su svi eksperti, stručnjaci, doktor Google (…) Ja jedino mogu pozvati sve ljude da se cijepe (…) Država vam može dati pušku i tjerati vas da idete u rat, da ubijate druge ljude. To je puno gora stvar od cijepljenja”.
I tako su građani Hrvatske dobili još jednu od mudrih poruka regionalnog „lidera“ koji se inače silno trudi uzdignuti iznad birokratiziranih, dosadnih političara pa iz duboke hladovine nepotrebne pozicije predsjednika Republike Hrvatske smišlja okršaje s izmišljenim protivnicima i na dnevnoj bazi politički diskurs oplemenjuje terminima poput herojski zec, plameni jazavac, gojenac, druker, narikača, guslar i slično.
Nakon svake od tih Milanovićevih „zabavnih“ eskapada pokrene se lančana reakcija novih zagađenja i zagušenja hrvatskog javnog prostora; niz novih političkih „sukoba“ od kojih se svaki odvija sam za sebe (unutar Milanovića), stvarajući odnose koji više ne ovise ni o kakvom posebnom naumu. Sve to mediji prate s oduševljenjem i potpiruju daljnje zaglupljivanje naroda, dok istovremeno po nalogu svojih vlasnika cenzuriraju brojne vrhunske znanstvenike čije se mišljenje u vezi s plandemijom ne smije čuti.
Ali pustimo na stranu Milanovića kao zabavljača politički polupismene publike i vratimo se na početak ove kolumne. Naime, meni je zanimljiv trenutak, događaj, poriv koji je uzrokovao značajnu promjenu Milanovićevog stava prema plandemiji.
Prisjetimo se da je u prvim plandemijskim mjesecima predsjednik RH Covid usporedio s karijesom da bi nekoliko mjeseci kasnije postao jedan od glavnih promotora cijepljena protiv te bolesti bez jasne kliničke slike. U tom smislu, ne treba smetnuti s uma činjenicu da se u politici ništa važno ne događa slučajno, iznenadno, neplanirano i kad ne možemo prepoznati racionalan razlog za neku odluku (promjenu stava o nekom važnom pitanju), tada u pozadini te odluke obično leži novac, točnije, politička korupcija.
Puška na ramenu nije gora stvar od nametnutog eksperimentalnog cjepiva
Na Milanovićevu nebuloznu usporedbu između puške i cjepiva, koja je sadržajno u kontradikciji s prvim dijelom poruke, onim o blagotvornom učinku cjepiva, treba jasno reći: Ne, puška na ramenu nije gora stvar od nametnutog eksperimentalnog cjepiva u tijelu. Jer puno je gora stvar kad te država tjera da u mirno doba, u vrijeme lažne pandemije (PCR – masa lažno pozitivnih) bez stvarne potrebe u sebe ubrizgaš eksperimentalnu supstancu koja će ti možda naštetiti jer nitko ne garantira da neće, a mnogima do sada već je ozbiljno naštetila – u SAD-u je oko 4.000 osoba umrlo u roku od nekoliko dana, direktno od posljedica ovog cjepiva, a u Europi je na isti način svoj život skončalo oko 10.000 ljudi. Rata nisu ni vidjeli. Ubila ih njihova država “brigom” za javno zdravlje!
Gore od slanja u konvencionalni rat je kad postoje dostupni tretmani u ranoj fazi liječenja bolesti (Hidroksiklorokin, cink, Ivermektin, vitamin D), a država ti to ne omogućuje, to ti uskraćuje, prešućuje, o tome te laže, cenzurira tisuće vrhunskih liječnika i znanstvenika i ne liječenjem te tjera u smrt (ako imaš komorbiditet), odnosno na rizično cijepljenje.
Još je gore kad država to sprema i djeci koja su gotovo potpuno otporna na Covid. Gori od vidljivog (staronormalnog) rata je ovaj novi, nevidljivi (novonormalni), koji kroz nametanje Covid terora (lockdown, distanca, maska, cjepivo i dr.) direktno pridonosi stradanju još i većeg broja ljudi nego što bi stradalo od virusa samog i to da nikakvih mjera nije bilo.
I zato nikakve doskočice tog novopečenog „zaštitnika“ hrvatstva i Hrvata u BiH ne mogu izvući iz ringa u kojem odavno pleše zajedno s globalističkim kriminalcima. Naime, u Hrvatskoj je Milanović sve omiljeniji među polupismenim desničarima s pamćenjem zlatne ribice, kao i među pripadnicima blagoglagoljive, privilegirane i„blagoslovljene“ oporbe kojima je zavođenje/prijevara i podjela konzervativnih birača u opisu posla.
Naime, Milanović je oličenje režimskog djeteta, a kad kažemo režimskog, mislimo na sve režime. Kao svaki pripadnik post/komunističkog društva „Naša djeca“, odmah nakon diplome primljen je na dobre pozicije u državnim strukturama koje su u to vrijeme bile obilježene brutalnom pljačkom društvene imovine i sličnim balkanskim zanimacijama, a o vanjskoj politici kojoj je Milanović služio da i ne govorimo. Tada je kao mladac bez jasnih vrijednosti šutio i gradio karijeru. Nije baš bio primijećen u borbi protiv silnih društveno štetnih radnji koje je režim u to doba činio, od 1990-ih nadalje. Ah da, vjerojatno je po svijetu širio slavu tog istog režima pa ga nismo primijetili.
Ali na zalasku ere državotvorstva, kad je 1999. bilo jasno da će HDZ izgubiti izbore, taj nezakoniti politički sin Franje Tuđmana učlanjuje se u SDP, a nekoliko godina kasnije postaje i predsjednik te stranke. Ostalo je povijest prepuna loših odluka i infantilnih eskapada u političkom prostoru koji je raspadom komunizma postao igralište za psihopatološke tipove svih vrsta, od častohlepnih, uštogljenih šarlatana koji se pale na Tita i privilegije do najobičnijih, lijenih bitangi čiji „ležeran“, otrcani „šarm“ može osvojiti samo mentalno i duhovno hendikepirane.
I zato bi za društveno zdravlje bilo bolje da se Milanović ostavi cjepiva, navuče masku i uhvati se, hm, čega? Možda sastavljanja amandmana na Daytonski sporazum! To mu je ovih dana omiljena tema. Svojom politikom usrećio je Hrvate u Hrvatskoj pa što ne bi i Hrvate u Bosni. To mu je ionako doseg vanjske politike.
