Povodom 8. lipnja, 28. godišnjice stradanja Hrvata općine Travnik objavljujemo priču portala Dnevnik.ba sa Sarafinom Lauš, travničankom koja je izgubila trojicu sinova i muža tijekom agresije Armije BiH nad Hrvatima Travnika. Podsjećamo da je tijekom opsade Središnje Bosne Armija BiH iz Travnika protjerala gotovo 20 tisuća Hrvata, stradalo je 118 civila, 572 branitelja, 61 osoba se i danas vodi kao nestala. Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena najmanje 24 osoba hrvatske nacionalnosti, za posmrtnim ostatcima nekih i danas se traga.
Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.
Njena obiteljska tragedija, tragedija je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.
Sarafinu Lauš posjetila sam u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.
Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.
Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.
Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.
„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“
„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.
Baka Sarafina, inače, rodila je jedanaestoro djece.
Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji, po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina, četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.
Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.
Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće“.
„Bosna vavik i naša bila“
Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.
„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.
Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.
„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.
Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.
„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama“, kaže Sarafina.
„Ne tražim ništa, samo pravdu“
Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.
„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.
Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasti.
Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate
„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.
Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.
„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.
Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.
„Onda su rekli da se to desilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.
Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’ govorili su joj naši da je bilo svega“.
Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca
„Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.
Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.
„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.
Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?
„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.
Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.
Vojnici Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili
„Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.
Vojnici Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.
„Sve se to, bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.
„Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci“
Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.
„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat’, da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.
Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.
Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.
„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.
Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.
„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?“, pita se Sarafina.
Podsjeća i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.
Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.
„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.
Kaže i da ne zna kako su Hrvati u Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.
„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana, ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.
Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih Vukovara, Srebrenice“.
Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji
„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.
Spominje i postupak u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.
„Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina Lauš.
„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“
Na pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.
„Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.
Razgovor privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.
„Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.
Glorija Lujanović, Dnevnik.ba
