Dame i gospodo iz udobnih saborskih fotelja, osjećate li sram što ih nikad do danas niste spomenuli, što im nikada na dan sjećanja niste zajedno sa nama odali počast? Osjećate li sram što znate jedno, a ne znate 402 imena? Osjećate li riječi koje je davno izrekao jedan pjesnik: Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom’, a mi bismo dodali očuvaj nas od politike koja zaboravlja!
Domovinski rat doveo je djecu u Hrvatskoj u dodir s ratnom agresijom i nasiljem. Djeca nisu živjela u pozadini ratnih zbivanja, nego su bila gotovo u središtu bojišnice, sažetak je Znanstvenog simpozija Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu.
Uz bojišnicu
Djeca Republike Hrvatske bila su uključena u ratna zbivanja fizički, psihički i emocionalno, jer je granična crta obrane bila protegnuta na više stotina kilometara te su djeca bila neposredno uz bojišnicu promatrajući rat koji je bio sveprisutan. Organiziran je bio proces evakuacije ili izmještanja djece i tek treba utvrditi posljedice koje je ostavio na hrvatsku djecu zbog osjećaja odvojenosti od obitelji i prijatelja ili vlastite države.
Statistički i ostali podaci koji su zbog ratnog vihora neujednačeni, nedostupni ili nestali, često dodatno otežavaju istraživanja.
Prema podatcima koje je prikupila Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata od agresorskih snaga je tijekom Domovinskog rata ubijeno 402 djece u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini i nekoliko puta više. Samo u Slavonskom Brodu ubijen je jedan razred, njih 29 s imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje. Zajednička namjera svih je da se poštuje ime žrtve s imenom i prezimenom.
U Domovinskom ratu na području Republike Hrvatske ranjeno više od 1200 djece.
Nacionalna samobitnost i državna opstojnost očitovala se u pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu kojim je hrvatski narod iskazao odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. Za to je plaćena iznimno skupa i nezaboravljiva cijena, čak i dječjim žrtvama. Počinitelji zločina nad djecom mahom nisu podvrgnuti sudu, a kako ratni zločini po međunarodnom i domaćem pravu ne zastarijevaju, za utvrđivanje povijesne istine i privođenje počinitelja pravdi još uvijek nije kasno. Ono što bi trebao biti minimum je vidljiv iskaz pijeteta dječjim žrtvama i njihovim obiteljima, za što smo odgovorni kao pojedinci i institucije.
Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata je za portal Direktno ustupio imena na desetke djece ubijene u Domovinskom ratu:
Likvidirani iz neposredne blizine
Iz neposredne blizine ubijeno je najmanje četrdesetero djece.
Pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem iz
neposredne blizine smrtno stradali i:
Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić, te njihovi roditelji Radomir i Anica u
Cerni (17./18. 2. 1992.); – djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka
Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević, te njihovi roditelji Rade i Jovanka
u Daruvaru (25. 2. 1992.);
Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom, djevojčica iz mješovitog
braka u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.); Aleksandra Zec (1979.)
Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja,
djelovanjem JNA i srpskih snaga ubijeni su:
Ante (1984.) i Marija (1982.) Baković, te otac Momirom, – 23. 10. 1992. na cesti
Vrana – Pakoštane;
Dragutin Balog (1974.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
Josip Bandić (1976.) – 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
Tomislav Baumgartner (1973.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
Igor Černok (1977.) – 19. 11. 1991. kod Marinaca, neposredno nakon
zarobljavanja;
Mira Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;
Anamarija (1988.) i Ivan (1979.) Grgić, sestra i brat, te roditelji Stjepan i
Tomislava – 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena
diverzantska skupina);
Igor Kačić (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;
Josip Kovačić (1980.), te majka Anka – 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-
srijemska županija);
Josipa Kožić (1975.) – 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje; Jovan Josip Krošnjar (1974.) – 17. 11. 1991. na Drvenoj pijaci u Vukovaru,
neposredno nakon zarobljavanja.
Marijana Pavošević (1973.) – 18. 10. 1991. u podrumu njezine kuće u Lovasu;
Siniša Rajković (1975.) – 18. 11. 1991. u Vukovaru;
Ante Šarić (1974.) – 11. 11. 1991. u Marincima kraj Vukovara;
Antonio Vidaković (1975.) – 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
Đorđe Vidaković (1978.) – 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.
Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991., u masovnom
ubijanju ranjenika i medicinskog osoblja te osoba odvedenih iz vukovarske
bolnice, koje je provedeno u organizaciji JNA, srpski ekstremisti ubili su i trudnu
Ružicu Markobašić.
Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, od pripadnika srpskih
snaga ubijeni su iz neposredne blizine:
Goran (1987.) i Slobodan (1981.) Čengića (braća), te roditelji Drago i Nevenka –
18. 1. 1992. u Erveniku;
Darko Dvorneković (1981.) – 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac – sestre – 11. 12. 1991. u selu Gornje
Jame kod Gline;
Dario (1987.) i Tomislav (1989.) Jurić (braća), zajedno s više mještana – 15. 11.
1991. u selu Kostrići;
Tamara (1978.) i Alen (1982.) Kozbašić, sestra i brat, te roditelji Milan i
Gordana – 4./5. 11. 1991. u Petrinji;
– Franjo (1975.) Matijević, te roditelji Jozom i Anom – 19. 4. 1992. kod Iloka;
– Ivica (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima – 13. 10.
1991. u Širokoj Kuli;
Damir (1980.) i Dario (1976.) Pakšec, (braća) te roditelji Stjepan i Ana
9. . 1992. u Vukovaru;
Renato Šajnović (1984.), te roditelji Stanko i Marija – 2. 10. 1991. u selu
Bodegraj kraj Okučana;
Pavao Šiftar (1976.), zajedno s drugim mještanima – 16. 12. 1991. u Joševici kraj
Gline;
– Katica Šimanović (1976.) – 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;
– Martina Štefančić (1987.) i njezina baka Bernardica – 21. 3. 1992. u Vukovaru.
Ubijeni u artiljerijskim i zračnim napadima
Uz navedena djecu, ubijenu iz neposredne blizine, još je najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga tijekom Domovinskog rata na civilne ciljeve po hrvatskim gradovima i naseljima. Uz to, djeca su smrtno stradavala i nesretnim slučajem, uslijed neopreznog rukovanja oružjem i minsko- eksplozivnim sredstvima, a neki maloljetnici poginuli su kao hrvatski branitelji.
U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, JNA i srpske snage su,
među ostalima, ubili i:
Ivana Špoljarića (1991.), tromjesečna beba i sestre maloljetna Josipa (1974.) i tek
punoljetna Dubravka (1973.) – 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;
Ivan Kljajić – šestmjesečna beba (1991. – 18. 10. 1991.) u Vukovaru;
Ivan Gavrić također beba (1991. – 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;
Aleksandar Matej (1989. – 16. 11. 1991.) u Vukovaru;
Mirsad Omerović (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;
Ivan Oršolić (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;
Bernard Soldo (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima;
Miho Tomičić (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;
Valentin Vlahović (1991. – 11. 9. 1993. iz Male Švarče – Karlovac.
Ante Džaja (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, te otac Milo i djed Ivan.
Istoga dana, 3. 5. 1992., u napadu zrakoplova JNA i srpskih snaga u
Slavonskom Brodu ubijeno je sedmero maloljetne djece (odnosno šestero, a sedmi,
Tomislav Crnković, je od posljedica ranjavanja preminuo)! Troje braće i sestre
Marinković – Marinko (1990.), Dalibor (1987.) i Andrijana (1983.), sestra i brat
Petrović – Ivana (1988.) i Marko (1985.) te braća Tomislav (1986.) i Krešimir
Crnković (1979.).
Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala suluda ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi”,zaključio je Nazor.
