Izvor: komunistickizlocini.net
Prvi napad Titovih partizana izvršen je 1942., na oružničku postaju u ulici K. Tomislava. Nadmoćnija partizanska jedinica u neravnopravnoj borbi sa oružnicima brzo je došla do pobjede: ubijeni su svi oružnici, a njihova postaja je zapaljena. Nakon toga je oružnička postaja preseljena u sadašnju Preradovićevu ulicu. Kako je rat odmicao, partizanski napadi na vojne posade u Podgoraču bili su sve češći i žešći. Podgoračani su partizanima morali davati hranu i smještaj za vrijeme boravka u selu, te voziti ranjenike i mrtve nakon borbenih djelovanja.
Partizani su u Podgoraču imali tridesetak svojih doušnika, koji su im davali popis nepoćudnih stanovnika. Sve sa popisa partizani su noću odvodili u šumu Živčane gdje su, u najvećem broju slučajeva, zvjerski mučni i pogubljeni. Grobove im nitko nije pronašao.
Najžešći napad partizana na mobilizirane golobrade hrvatske dječake koji su bili na obuci u Podgoraču izvela je XII. Slavonska proleterska brigada 19./20. lipnja 1944. Ovaj napad na Podgorač partizan Jovan Kokot opisuje u duhu ideološkog veličanja komunističke vojske, u kome opisuje ovaj napad kao veliku pobjedu nad njemačkom do zuba naoružanom vojskom, što nije istina! Cenzura komunističkog režima je bila dobro poznata svima kao i njihovi hvalospjevi o svemu i svačemu! No više od pola stoljeća se slušala i čitala samo ta strana takozvane istine, koju su pisali ideološki obojeni partizani i još pod svima poznatom strogom cenzurom diktatorskog režima.
No, preživjeli mještani Podgorača, svjedoci ovog događaja, imaju drugačiju priču koju su pričali šapatom, jer se prava istina nije smjela iznijeti niti do 15. siječnja 1991. Ovu tragediju prvi je počeo istraživati (tek) 2012. g. povjesničar Mr.sc Branko Kranjčev iz Našica.
Neposredno prije partizanskog napada u Podgoraču je bio smješten bataljun, golobradih mladića Hrvata, uglavnom iz Bosanske Posavine, koji su unovačeni s 16 do 18 godina života. Uvježbavali su ih njemački časnici. Na vježbama su koristili drvene puške. Njihov zapovjednik bio je bojnik po narodnosti Čeh. Partizanski doušnici su brzo saznali o kakvoj se jedinici radi, te su o tome izvijestili zapovjedništvo XII. brigade koja se zatekla u ovom dijelu Slavonije. Kako i sam Jovan Kokot opisuje, povjerenje XII. brigade je bilo poljuljano zbog njenog povlačenja sa glavne željezničke pruge, kada je 18. brigada pretrpjela osjetne gubitke, a Glavni štab za Hrvatsku zakazao je međukorpusko natjecanje za najbolji korpus i najbolju brigadu u Hrvatskoj. Brigadi je trebala rehabilitacija. Večer uoči napada na Podgorač glavni zapovjednik obrane Podgorača, bojnik Čeh je otputovao u Našice i nije se više nikada vratio u Podgorač. Te noći, kada je započeo partizanski napad u Podgoraču se nalazilo nekoliko njemačkih instruktora, Nijemaca, i oko 500 dječaka mahom od 16 godina koji su obuku radili drvenim puškama. U silovitom napadu partizana polovica ih je poginula. Dvorac je miniran, a preživjeli su se predali njih nešto više od 200 među kojima je bilo mnogo ranjenih. Partizani su zarobljenike postrojili i zapovjedili im da se skinu u donje rublje, jer su im trebale vojne odore. Nakon toga su ih sve odreda poklali. Slika je bila stravična. Tada su partizani skupili podgoračke žene s lopatama i krampovima i starce sa seljačkim kolima, te im naredili da poklane i ostale poginule odvezu na groblje i zakopaju. Žene su iskopale dva duga rova u koje su poslagale leševe i zatrpale ih zemljom. Rovovi su temeljito zaravnani i nabijeni, a ženama i starcima je strogo zapriječeno da o ovoj masovnoj grobnici ne smiju reći nikome.
Đuro Mikašek u knjizi Našička spomenica žrtvama komunizma navodi da je od partizanske ruke poginulo osamdesetak Podgoračana. Među njima je i Antun Dunaj, podgorački kapelan, kojeg su partizani mučili i ubili 4. svibnja 1944. Najgore je prošla obitelj Sauer iz koje je u Živčane odvedeno i smaknuto devet članova, među njima i djevojčica od 9 godina.
No, Podgoračani nisu zaboravili žrtve koje su pokopane na njihovom groblju. Općina Podgorač je od Saborskog odbora za žrtve II. svj. rata ishodila sredstva za izgradnju spomen obilježja. Podignuto je spomen obilježje za žrtve partizanskih zločina u II. svjetskom ratu i za poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu. Svečano otvorenje spomen obilježja održano je 10. travnja 1997. Okupilo se veliko mnoštvo Podgoračana i mještana okolnih sela, te članova Udruge Hrvatski domobran iz Zagreba, Osijeka, Našica, Slatine, Slavonskog broda i drugih naselja. Održana je sv. misa u podgoračkoj crkvi Svetog Nikole nakon koje su mještani Podgorača predvođeni župnikom Ivanom Pofukom i predstavnici Hrvatskog sabora, Požeško-slavonske županije, udruge Hrvatski domobran, predstavnici Općine Podgorač, počasni vod Hrvatske vojske i počasni vod Hrvatski domobran otišli na groblje. Hrvatsku himnu intonirao je trubač HV, a počasni vod HV-a ispalio je 3 počasna plotuna.
Mnogi su Podgoračani prošli kalvariju Križnog puta. Veći dio ih se vratio, no ostali nisu bili te sreće: nitko nikad nije našao niti njihov grob. Pripadnici domobranskih postrojbi, koji nisu pobijeni na križnom putu, morali su ići na dosluženje vojnog roka u jugoslavenskoj armiji.
Po završetku Drugog svjetskog rata većina mlađih muškaraca morala je ići na prisilni rad u šume, gdje su rušili stoljetna stabla koja su se izvozila u Sovjetski savez. Nakon toga je uvedena obveza predaje uroda žitarica, stoke i masti za državu. Nova vlast je seoska domaćinstva tjerala u seljačke radne zadruge.
Malo je Podgoračana ušlo u zadrugu. Za njih je to bila velika sramota. U zadruge su ulazili rijetki profiteri i lijeni ljudi, koji su zbog lijenosti i bili siromašni. Tako je većina seljaka imala obvezu svoje žito, živu stoku i mast predavati u zadrugu. Jedan od profitera je toliko opteretio svoj tavan na kući otetim žitom da su mu na kući popucale grede. Mnogim poljoprivrednim domaćinstvima, osobito u kojima za vrijeme rata mladići nisu bili u partizanima (već u domobranstvu), propisivane su obveze iznad njihovih materijalnih mogućnosti. Tako je neko domaćinstvo nakon žetve navršilo 2 tone pšenice, a vlasti su mu propisale obvezu da mora državi besplatno predati 4 tone. Domaćin se žalio da je to nemoguće izvršiti. Komunistički utjerivači obveze su mu rekli da je to itekako moguće i objasnili kako: Prodaj junicu, uzmi pare pa kupi 2 tone pšenice u Osijeku i dovezi kod nas u zadrugu. Vidiš kako je to lako!
Seljaci su i nakon ukidanja obveze i dalje teško živjeli. Imali su usitnjene parcele. Zemljišni maksimum bio je 18 jutara. Rijetki seljaci su imali taj maksimum.
Porezi, koji su se morali na vrijeme plaćati pod prijetnjom pljenidbe najvrjednijih stvari, bili su previsoki, tako da se živjelo na rubu bijede. Tek početkom 70-tih godina prošlog stoljeća vlasti su dopustile odlazak mlađih osoba na rad u zapadne zemlje. Na privremeni rad u Njemačku i Austriju tada je otišlo više od stotinu mještana.
