Kad se Ivan Pernar pojavi među djecom — to je „skandal“. Kada Tomislav Tomašević dođe u razred, to je „show za pamćenje“. Pernar se proziva, Tomaševića se slavi. I tako opet gledamo reprizu poznate hrvatske predstave: dvostruka mjerila – u glavnoj ulozi hrvatski “mainstream” mediji.
Na jednoj strani imamo Ivana Pernara, bivšeg saborskog zastupnika koji godinama privlači pozornost svojom nekonvencionalnošću i jasno izrečenim stavovima, ma kakvi god oni bili. Kad se fotografira s učenicima — nastaje panika. Sazivaju se konferencije, oglašava se pravobraniteljica, mediji pušu u sve trube upozorenja. Poruke su jasne: „Opasno! Indoktrinacija! Klaun u školi!“.
Na drugoj strani, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević. Njegovo pojavljivanje u školama ne izaziva ni upitnik. Dapače, sve se pretvara u veseli PR cirkus: djeca, baloni, nasmijana lica, sretni roditelji, učitelji puni ponosa. „Tomašević oduševio učenike!“, vrište naslovi. „Gradonačelnik koji sluša djecu!“, nadovezuju se portali.
Tko smije među djecu, a tko ne?
Očito, ključ nije u činu – već u osobi. Kada „njihov“ čovjek kroči među djecu, to je „edukacija“, „bliskost“, „liderstvo s empatijom“. Kada to učini netko s pogrešnim političkim predznakom — to je „zabrinjavajuće“, „neprimjereno“, „sumnjivo“.
Pitanje koje se nameće je jednostavno: tko određuje tko je poželjan uz djecu? Ministarstvo? Pravobraniteljica? Ili urednici nacionalnih medija?
Ako kriterij nije zakon, nego ideološka pripadnost, onda smo zakoračili u opasnu zonu političke selekcije. Djeca kao oružje. Obrazovanje kao bojište. I sve to pod patronatom onih koji sebe nazivaju „čuvarima demokracije“.
Mediji kao partijski bilten
Zašto se Tomaševiću sve oprašta, a Pernaru sve zamjera? Jer prvi dolazi iz kuhinje koju mediji redovno poslužuju svojim čitateljima. On je njihov. On ne postavlja nezgodna pitanja o WHO-u, NATO-u, bankama, cjepivima ili Jugoslaviji. Pernar, s druge strane, ne igra po pravilima. On udara gdje boli – pa makar i nespretno.
I zato jedan smije biti „simpatičan reformator“, a drugi mora ostati „klaun i opasnost“. Jer samo jedna strana smije oblikovati narativ. Samo jedna strana smije odgajati buduće naraštaje.
Klaunovi u ogledalu
No što ako djeca zapravo prepoznaju istinu bolje nego odrasli? Što ako ona vide razliku između autentičnog i glumljenog, između čovjeka koji dolazi bez PR-a i čovjeka iza kojeg stoji cijela PR mašinerija? Što ako je upravo to ono što najviše smeta medijskom kartelu?
Jer u zemlji u kojoj klaun nosi odijelo gradonačelnika, a čovjek u hoodici postavlja neugodna pitanja, jasno je tko se koga boji. I tko zaista smeta sustavu.
U Hrvatskoj više nije stvar tko što radi, nego tko radi. Ako si njihov, sve je dopušteno. Ako nisi, postaješ prijetnja. To nije demokracija. To je ideološka okupacija medijskog prostora. I dok god šutimo, sve više će djece gledati samo jednu stranu medalje — onu s dozvolom sustava.
Vrijeme je da se i tom balonu probuši rupa. I da klaun iza kulisa napokon pokaže pravo lice.
Crodex.net
