Na jednoj svadbi u Livnu, ministar obrane Bosne i Hercegovine i potpredsjednik SDP-a BiH Zukan Helez , po nacionalnosti Bošnjak, popeo se na stol i zapjevao Thompsonovu pjesmu “Moj Ivane”.
Riječ je o pjesmi u kojoj nema ničega osim ljubavi prema rodnom kraju, bez ikakvih političkih ili ideoloških poruka. Ipak, sama činjenica da ministar obrane – i to Bošnjak – pjeva pjesmu Marka Perkovića Thompsona, izazvala je histeričnu reakciju u velikosrpskim, ali i bošnjačkim unitarističkim krugovima.
A sada dolazimo do apsurda koji je odlično primijetio novinar Jurica Gudelj:
Od svih cirkusa u kojima je glavni glumac bio Zukan Helez – od “Zukanovih dronova”, iznajmljivanja turskih zrakoplova da gađaju ciljeve u BiH, davanja lažnog iskaza 2021. godine, čestih tučnjava po kafanama, negiranja postojanja logora za Hrvate tijekom rata u Bugojnu, lažnih tvrdnji o postojanju paravojnih kampova u Republici Srpskoj, organiziranja tajnih sastanaka s bošnjačkim časnicima u Oružanim snagama BiH, izazivanja diplomatskih incidenata, selektivne revizije braniteljskih prava… dijelovima sarajevske javnosti jedino je problematično što je na svadbi zapjevao pjesmu Marka Perkovića Thompsona.
Pa bravo majstori! Tako se razara društveno tkivo!
Posebno se tu ističe Dragan Bursać, notorni kolumnist i nostalgičar jugoslavenskog i komunističkog totalitarizma, poznat po tome da svaku priliku koristi za napade na hrvatski identitet i vjeru. Za njega je “Moj Ivane” “himna zločinačke ideologije”, a ne pjesma o ljubavi prema rodnoj zemlji. On je, u svom već prepoznatljivom stilu, povezao stihove s tisućama Ajši, Jovana i Fatima koje, kako kaže, leže u neobilježenim grobnicama.
Ovakvo morbidno etiketiranje nije ništa drugo nego produžetak komunističke propagande, onog istog jugoslavenskog modela po kojemu je sve hrvatsko unaprijed proglašeno “fašističkim”. Dok osuđuje Thompsonove pjesme, u isto vrijeme Bursać romantizira režim koji je desetljećima zatvarao, mučio i ubijao političke neistomišljenike, posebno Hrvate.
Nije slučajno da baš Bursać – koji u svojim tekstovima često otvoreno žali za Jugoslavijom i njenim “vrijednostima” – širi takve pamflete. Ono što ga doista plaši nije pjesma, nego sama pomisao da bi Bošnjak , makar i pijan,mogao pjevati hrvatske domoljubne pjesme i pokazati poštovanje prema Hrvatima.
A upravo to je noćna mora za sve jugonostalgičare, bilo u Sarajevu ili Zagrebu: Bošnjaci i Hrvati koji se međusobno uvažavaju i zajedno pjevaju, rušeći njihove snove o Bosni i Hercegovini kao novoj Jugoslaviji.
I dok Bursać ne prestaje iznositi svoje otrovne tirade, valja primijetiti kako ga redovito prenose i mainstream mediji u Hrvatskoj. Oni, očito, dijele njegov strah – da Hrvati u BiH ne postanu ono što jesu: ravnopravan narod sa svojim identitetom, pjesmom i dostojanstvom.
Jer za njih najveći problem nije Thompson, nego istina:
da Hrvatsko biće u BiH postoji, da živi – i da se ne da ušutkati, bez obzira pjeva li ga Hrvat ili Bošnjak.
Izvor:Marin Vlahović/Jurica Gudelj/crodex.net
