…Dovode nam Višnju. Višnja ima devetnaest godina. Studentica je Fakulteta za fizičku kulturu. Visoka je i vitka i ima crnu kosu. Do prije par dana sigurno je vrijedila za zgodnu djevojku. Sada su joj oči izgubile sjaj, a kretnje postale spore, kao da hoda kroz vodu. To je posljedica, što sedativa, što nedavnog iskustva. Dok govori, na trenutak se izgubi i zagleda u daljinu. Imam osjećaj da sve ponovo proživljava, tu pred našim očima, jer joj se oči rašire, a tijelo skupi u grču, kao da se štiti od udaraca. Dok govori, boli me na svakom mjestu gdje su i nju tukli. Svaka “pesnica i svaki kundak” koji je nju pogodio kao da sada ostavlja traga na mojem tijelu. Neugodno mi je što zbog nas mora sve to još jednom proći, ali znam da je jako važno čuti njeno svjedočenje.
Ovo je Višnjina priča: Zamlaću, selo u kojem je Višnja živjela s ocem, bratom i bakom, prvo su dugo tukli minobacačima. Dok je napad trajao, ona se sakrila u bratovu sobu. Bila je sama u kući. Onda je netko razbio ulazna vrata. Upali su u kuću i vikali: “Ruke u vis!” Bilo ju je strah i molila se Bogu da je ne nađu. Međutim, našli su je. Vrata su se s treskom otvorila i ON je stajao u njima. Odmah ga je prepoznala. Bio je njen vršnjak. Išli su zajedno u školu, u isti razred. I on je prepoznao nju. Rekao je: “Ne boj se. Neću ti ništa.” I izveo ju je van. Onda je netko primijetio zlatni križić na njenom lančiću oko vrata. To ih je razljutilo pa su je počeli tući: pesnicama, kundacima, nogama. Tražili su od nje da križ baci na zemlju. Bacila je. Zatim je netko u sobi njenog brata našao voki-toki, ne pravi, amaterski, ali svejedno, opet su je tukli. Tražili su da im oda tajne šifre kojima se služi kada dojavljuje policiji. Ona nije znala, pa su je tukli još više. Kada su se umorili, prestali su. Onda se opet netko od njih sjetio da je pita gdje su sakriveni ostali. Ona nije znala, pa su je opet tukli. Na kraju su je priključili ostalim taocima koji su stajali na cesti. Koristili su ih kao živi štit, morali su ići ispred kamiona s oznakom “Milicija-Krajina” na kojem je otraga, na platformi, bio montiran jedan teški mitraljez, jedan minobacač i jedan protuavionski mitraljez. Išli su kroz selo u smjeru sela Struge. Ruke su morali držati na glavi. Četnici su pucali preko njih i smijali se. U jednoj su kući našli tri policajca. Naredili su im da pužu. Kada su od puzanja potpuno okrvavili, naredili su im da skinu odjeću. Ostali su potpuno goli. Onda su ih onako gole svi počeli tući, kundacima i nogama. Njima, taocima, naredili su da se okrenu, da ne gledaju. Poslije toga, onako ranjene i krvave policajce, natjerali su da trče preko polja. Ovi su pošli, teturajući od uboja, svi potpuno crveni od krvi. Četnici su se smijali. Onda su svi zapucali. Vjerojatno se na tisuće metaka zarilo u njihova tijela, jer svi su imali automatske puške, a bilo ih je oko stotinu. Jedan se talac okrenuo i vidio ovu sliku: onako mrtvima, četnici su im prišli i nožem rezali vratove.
Od svega toga mnogima od talaca je pozlilo, pa su povraćali. Četnici su se smijali. Pucali su im iznad glava i u zrak. Išli su dalje prema Strugi. Višnjina je baka bila stara. Umorila se i pala. Ubili su je na mjestu gdje je zastala. Put do Struge trajao je oko šest sati jer su išli sporo, a to je svega par kilometara. U Strugi su naišli na borbu. Svi su se pobacali po zemlji i potražili zaklon. Zet Mate Drndelića( Mile Blažević Čađo) žrtvovao je sebe. Vezao je oko pasa više granata i zaletio se u kamion martićevaca. Raznio je i sebe i njih. Od njega je ostala samo glava.
Tako se Struga obranila od četnika…
Izvor: Zoran Filipović Zoro
