Ova gesta “možemovske” delegacije na čelu sa Sandrom Benčić u meni, i ne samo u meni, izaziva duboko gađenje kojemu se nikako ne mogu othrvati. Insinuacija koju ona podrazumijeva sa svjesnom namjerom da baci sjenu sumnje na djevičanski čisti herojski otpor hrvatskih branitelja grada Vukovara, vrijedna je najdubljeg prijezira i gađenja . Ako se vijenci i cvijeće, koje se na taj dan baca u Dunav, ne odnose na Srpske civilne žrtve grada Vukovara palih od hrvatske ruke (jer takvih nema), kome se onda i u čiji spomen baca cvijeće u hladni nabujali Dunav?”
Nikada i nigdje, u nijednoj državi na svijetu, nisu se na iste dane, na istom mjestu, komemorirali agresor i žrtva, niti se preko poginulih na strani napadača, igdje mogao mijenjati kontekst rata i takozvana raspodjela krivnje i odgovornosti.
To je moguće jedino u Hrvatskoj, gdje se već 23 godine nameće teza o tome da se svi trebaju svima ispričati, što je i gore od one “tko nas bre zavadi”, jer i praviti se lud, bolje je i poštenije nego izjednačavati krivnju, relativizirati događaje i povijest stradanja vlastitog naroda, što je preduvjet zaboravu, koji neminovno dovodi do toga da se opet sve ponovi.
Nakon ovoga što je Benčić napravila za Dan sjećanja u Vukovaru, očekivati je da će Hasanbegović i Bujanec sljedeće godine na Dan proboja logoraša doći u Jasenovac i položiti vijenac za “sve civilne žrtve NOB-a i komunističkog režima”. Pa da vidimo kako će novinari i Benčić na to reagirati.
