Domovina

Otišla je Mira svom vitezu Boći, u danima kada se sjećamo žrtve Gruđana na Kupresu

”Otišla je Mira svom Boći, samo dva dana nakon godišnjice Kupresa”, napisao je u poruci jedan prijatelj, branitelj HVO-a, povodom smrti Mire Mikulić.

Predsjednica Udruge poginulih i nestalih branitelja općine Grude napustila nas je u 64. godini života i pridružila se gore gdje s oka svaka suza nestaje, gdje Gospodin brine o svom stadu, svom Boži – Boći, 30 godina nakon njegove pogibije na Kupresu.

Ovim povodom portal Grude.com evocirao je davna sjećanja, tekst Zdravke Zorić kada je pisala o 12 vitezova stradalih na Kupresu, a među njima je bio Božo Mikulić – Boća.

“Tog jutra, 3. travnja 1992. godine kao i obično Božo je krenuo na posao. Nedaleko od kuće susretne glasnika bojne. Ništa nije trebalo govoriti. Šutke primi ratni poziv i okrene natrag kući.

Povezani članci

Razmišljao je što još treba napraviti, što još može uraditi u ovih nekoliko minuta što mu je ostalo. Da! Silno bi volio da je Jerko, njegov najstariji sin, kod kuće. No, Jerko je otišao u školu.

A, trebao bi kazati svom lijepo razvijenom dvanaestogodišnjaku nešto, što se obično govori odraslom sinu pred rastanak: “Sine moj! Otac odlazi u rat. Tebi ostavljam brigu o braći i sestrici. Utješi majku i budi joj vazda pri ruci…”
Nitko nije vidio suze, što su pljuskom krenule tog vlažnog, hladnog, travanjskog jutra. Nitko nije vidio kakvom je snagom prolom bola zaustavio pred vratima svog doma. Tek blijedilo lica i oči tamnije no obično, Miri, njegovoj ženi, izmamile su krik: “Što je Boća!”
“Poziv – kratko je rekao – spremaj mi stvari!”

Kako opisati ono što se samo jednom događa u životu. Drhtavim rukama skida s prsiju sina Marka i polaže u kolijevku. Ne smije plakati. Baulja po sobama, sudara se sa stvarima dok pokušava skupiti sve ono što je potrebno.

Bolan krik razapinje Miru, kao pticu na olujnom nebu, a ne smije mu pustiti na volju, kao onomadne, kad ga je odvraćala: “Imam i ja braće u Njemačkoj. Možemo i mi  otići…”
“E moja Miro, kada bih sada napustio svoju Domovinu, nikada se više ne bih mogao vratiti. Nikada više ne bih vidio ovo, za mene sveto brdo, na kojem sam se rodio. Što bih kazao našem Jerki, Ivici…?

Četverogodišnji Ivica oponašajući oca kleče na svoja nejaka, mršava koljena nasuprot njemu, s druge strane kolijevke. Snažno, kao nikada do tada duša mu zavapi molitvu Bogu: “O Bože, Stvoritelju moj, pogledaj na nas. Nejaka su moja djeca, ali hvala ti što si me obdario njima. Pomogni, molim te, mojoj Miri. Ojačaj snagom njeno srce kako bi izdržala sve kušnje i tegobe koje ju mogu snaći. Domovina je moja na križ raspeta i meni valja poći za križom svojim. Daj nam snage da istrajemo u muci, dostojni Sina Tvoga.”

Kao da je slutila što se krije iza sklopljenih očiju i zavjetno položene ruke nad glavom šestomjesečnog sina, i Mira ušuti u pobožnoj tišini, udivljeno promatrajući svog ponosnog muža, kao da ga prvi put jasno vidi. Znala je da je čestit, radišan, kao otac blag, kao muž najbolji na svijetu, kao prijatelj ugodan i odan, ali da ima tu postojanu, granitnu, hrvatsku snagu, nije znala. Zapravo, nije ni razmišljala o tome. Sedamdeset devete sklopili su brak, osamdesete se rađa sin Jerko, a osamdeset prve otpočinje gotovo ni iz čega graditi svoj dom. Godine lete u mukotrpnom radu s pjesmom.
Ništa im nije bilo teško. Pred završetak gradnje začinje se sin Ivica. Užurbano se privode radovi kraju i maleni, crnomanjasti Ivica, nalik ocu, ulazi u novosagrađenu kuću 1987. godine. Njihovoj sreći nema kraja. Sljedeće godine Ivica mora ustupiti kolijevku sestri Boženi. Tek što Boženu premještaju u krevetić, nasmija im se i četvrto dijete – sin Marko.
Što sada?
Crnu slutnju što se prostrla s kraja na kraj njihovog lijepog doma Mira pokušava odagnati prkosom: “Bože, gdje li će moj Božo proslaviti tridesetšesti rođendan 7. travnja?” Kriomice mu stavlja tipičnu njemačku novčanicu u lisnicu. Neka mu se nađe pri ruci, kada bude častio prijatelje pićem. Božena mu daje svoje prve hrvatske novce i veli: “Tata, ovo su hrvatski dinari, ponesi ih i čuvaj! Ja ih mogu izgubiti, a hrvatski se ne smije izgubiti.”
Na brzinu se oprašta s dječicom, ljubeći ih silovito, pogledajući kroz prozor ne bi li Jerko slučajno banuo. Na vratima kuće grli ženu i tiho prošapta: “Dobro nam čuvaj djecu”.

Viteški je poginuo 10. travnja 1992. godine na Kupreškom polju, braneći svoje hrvatsko ime, svoj narod, svoju hrvatsku povijest.

Sa hrvatskog neba jedna sjajna zvijezda vječno će sjati nad domom VITEZA BOŽE MIKULIĆA – BOŽE”, napisano je u tekstu Zdravke Zorić.
Neka ti je laka Hrvatska zemlja, a duša ti se Raja nauživala sa svojim Boćom i svima koje se raduješ vidjeti i koji se tebi raduju.

Počivala u miru Božjem.
Izvor:Grude.com

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button