Režiser psihološko–propagandnog rata protiv Hrvatske
U srbijanskom listu Blic (26. studenog 2013.) Oliver Frljić otvoreno je iznio stavove koji jasno pokazuju njegovu osobnu i kazališnu poetiku:
„Diskriminacija je upisana u same temelje Republike Hrvatske. Božićnim Ustavom iz 1990., Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalna manjina.“
„Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, nego rezultat političkog projekta…“
Dakle, Frljić Hrvatsku sustavno prikazuje kao zemlju nastalu na diskriminaciji i genocidnoj namjeri.
„Aleksandra Zec“ – kazališni projekt ili politička optužnica?
Na sceni riječkog HKD Teatra 2014. postavljena je predstava „Aleksandra Zec“. Premda je Frljić tada tvrdio da „žrtve nemaju nacionalnost“, u kontekstu njegovih izjava u Blicu predstava je još jedna karika u lancu velikosrpskog narativa o „genocidnoj“ Hrvatskoj.
Na osnovi proba, snimljen je i film „Srbenka“ (Nebojša Slijepčević) koji hrvatsko društvo prikazuje kao etnički netolerantno.
No, što se sustavno prešućuje? Da je u Domovinskom ratu ubijeno 402 djece, od čega 28 samo u Slavonskom Brodu!
Manipulacija riječima: „ubijena“ i „poginula“ djeca
Frljić i slični manipulatori igraju na semantiku: jedno dijete je „ubijeno“ (planirano), dok su stotine druge djece „poginule“ (slučajno, kolateralno).
Kako se može tvrditi da su djeca iz Vukovara, Slavonskog Broda, Zadra ili Škabrnje – koja su poginula u bombardiranju bolnica, škola i vrtića – bila „slučajne“ žrtve? Je li to logično?
Zašto mu „promiču“ ubojstva obitelji Čengić i Grgić?
Frljićev „umjetnički senzibilitet“ nije prepoznao 4-godišnjeg Gorana i 11-godišnjeg Slobodana Čengića, niti 5-godišnju Anu-Mariju i 14-godišnjeg Ivana Grgića – djecu koju su hladnokrvno ubile srpske paravojne postrojbe.
Zašto? Možda zato što ta djeca nisu uklapala u narativ o „hrvatskoj genocidnosti“.
Čija je žrtva bila Aleksandra Zec?
Mainstream narativ tvrdi: „ubijeni su samo zato što su bili Srbi“. Ali činjenice govore drugačije:
- Otac Mihajlo Zec bio je Srbin.
- Majka Marija Mesić bila je Hrvatica, rođena i krštena u Lici.
- Aleksandra je bila dijete mješovitog braka – polu-Srpkinja, polu-Hrvatica, socijalizirana u Zagrebu.
Čak i zločinci nisu bili „isključivo Hrvati“ – među njima su bili i Bošnjak-musliman (Suljić) te Srpkinja (Živanović).
Kako onda govoriti o „etnički čistom“ motivu i „hrvatskom zločinu protiv Srba“?
Projekti „pomirenja“ ili retraumatizacija žrtava?
Paradoksalno, upravo Frljić sa svojom predstavom „Mrzim nasilje“ širi „mirotvorstvo“ na festivalu znakovitog naziva „Nosi se“ u Benkovcu.
Stanovnici Benkovca, Nadina i Škabrnje, žrtve masakra i etničkog čišćenja, teško to mogu doživjeti drugačije nego kao novu uvredu i retraumatizaciju.
Frljićeva kazališna i politička poetika nije umjetnost, nego psihološko–propagandni rat.
Njegovi projekti ne doprinose pomirenju, nego šire stigmu, relativiziraju srpske zločine i imputiraju „genocidnost“ hrvatskom narodu.
Prava istina jest: Hrvatska je bila žrtva srbijanske agresije, a Frljićevo kazalište služi da se ta činjenica zatre i izvrne naglavačke.
Pitanje za kraj: Može li se takva „umjetnost“ doista zvati umjetnošću, ili je riječ o sofisticiranom nastavku agresije drugim sredstvima?
Napisao čitatelj: Ivor Versić
