Hrvati u BiH su od ratnih pobjednika iz Daytona, nakon Sporazuma, otišli kao politički gubitnici. Hrvati su do Daytona kontrolirali oko 26 % teritorija BiH.
Prije nešto više od 24 godine u Parizu je parafiran Daytonski mirovni sporazum kojim je i službeno okončan rat u Bosni i Hercegovini. Potpisnici sporazuma, Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, Alija Izetbegović, predsjednik BiH i Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, preminuli su. Preminuo je i arhitekt Daytona, Richard Holbrooke, tadašnji međunarodni izaslanik za Balkan i američki diplomat.
Gloria Lujanović za Dnevnik.ba piše kako je Daytonski mirovni sporazum imao dvije osnovne zadaće: okončati rat i uspostaviti trajni mir i obnoviti državu kao održivu demokratsku i političku zajednicu.
Međutim, dogodilo se samo jedno – rat je okončan, a država je, i 24 godine kasnije, u političkoj i ustavnoj krizi. S vremena na vrijeme pojave se i medijsko-politički spinovi o reviziji DMS-a, potrebama za “Daytonom 2”.
Bošnjačka politika Daytonom nije zadovoljna, prije svega, zbog postojanja Republike Srpske, građanskog entiteta s nacionalnom, srpskom većinom u kojem su Hrvati i Bošnjaci puke statističke greške i obespravljena manjina. Srpska politika jest najveća zagovornica Daytona upravo zbog tog što je položaj RS-a samim Sporazumom zacementiran, a zbog kasnijih intervencija i “razvlašćivanja” entiteta prizivaju izvorni Dayton, odnosno, vraćanje nadležnosti entitetu naspram države.
Hrvati konstitutivni samo na papiru
Osim toga, za srpsku su politiku neprihvatljive i pravosudne institucije na razini Bosne i Hercegovine – Sud BiH i Tužiteljstvo BiH, osnovane nakon Daytona. Hrvatska politika podržava Dayton, iako je njegova sama provedba, mnogo puta išla na štetu Hrvata. Još samo Dayton, odnosno, Ustav Bosne i Hercegovine, njegov Aneks IV, Hrvatima, barem na papiru, jamči konstitutivnost.
Međutim, dvije su stvari sigurne: Daytonom danas nitko nije u potpunosti zadovoljan, ni Hrvati ni Srbi ni Bošnjaci, a njihove službene politike predvođene HDZ-om BiH, SNSD-om i SDA-om, nemaju ni minimum političke volje i snage da bilo što, s tim u vezi, promijene.
Status Hrvata u daytonskoj BiH prodan je za mirnu reintegraciju Podunavlja
Iako je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, potpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma, njegovi bivši najbliži suradnici, poput Ivića Pašalića, to smatraju “najvežom pogreškom”.
„U Hrvatskoj je stvarana histerija oko toga što Tuđman petlja po Bosni i Hercegovini. Unutar Vlade je bio ogroman broj ljudi ministara koji su smatrali da nikoga ne bi trebala biti briga za Hrvate u Bosni i Hercegovini. I on je u tim okolnostima sam našao i jednoj vrlo teškoj situaciji: podrška javnosti za politiku i prisutnost bilo kakvog utjecaja Hrvatske u BiH nije postojala, međunarodni pritisak je bio ogroman da je Hrvatska agresor. I onda je on pokušao izvući maksimum i to je potpisao“, rekao je Ivić Pašalić nedavno medijima u Zagrebu.
Mirna reintegracija Podunavlja, praktično, je zamijenjena za status i položaj Hrvata u BiH koji već u samom Daytonu, u odnosu na druga dva naroda, Bošnjake i Srbe, neravnopravan.
Glavni nesrazmjer: Tri naroda i dva entiteta
Daytonska arhitektura BiH jest država od tri konstitutivna naroda, svih njenih građana i dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH. Iako su Hrvati u Bosni i Hercegovini u Dayton otišli kao vojni pobjednici, nakon Sporazuma, postali su politički gubitnici.
Hrvatsko izaslanstvo u Daytonu dalo je mandate OESS-u da izradi Izborna pravila, tj. Izborni zakon BiH. Takav Izborni zakon u Bosni i Hercegovini na snazi je i do dan-danas, a tzv. posebne veze s Republikom Hrvatskom, također, nikada nisu niti će zaživjeti.
Samim Daytonom omogućeno je preglasavanje Hrvata
Prema tome, s teritorija Federacije BiH biraju se dva člana Predsjedništva – hrvatski i bošnjački. Već tada je bilo posve jasno i realno da Bošnjaci, kao i tada brojčano dominantniji, u odnosu na Hrvate, mogu nametnuti hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Taj se scenarij dogodio već kada je Gradimir Gojer, ’98. osvojio oko 100 tisuća bošnjačkih glasova kao SDP-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Nametanje hrvatskog člana Predsjedništva BiH nastavljeno je i kroz slučaj Križanović, te kasnija tri mandata Željka Komšića, sva tri puta nametnutog bošnjačkim glasovima.
Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika: Predali Vitorog, nisu tražili općinu s hrvatskom većinom u RS-u
Hrvati su do Daytona kontrolirali oko 26 % teritorija BiH. U Daytonu su predali Srbima i Bošnjacima 5 % svog teritorija. Izgubili su stratešku točnu Vitorog, prometnicu koja spaja teritorij pod kontrolom HVO-a u Bosni s Hercegovinom, odnosno, Jajce – Kupres.
Zauzvrat su dobili spoj kod Orašja, odnosno, diplomatski oslobodili Odžak. U RS-u, Hrvati nisu dobili, a očigledno, ni tražili općinu s hrvatskom većinom koja bi sigurno pomogla u povratku Hrvata koji su iz Bosanske Posavine protjerani 1992. godine.
Osim toga, Hrvati su prepustili dijelove svog teritorija u RS-u Bošnjacima za deblokadu Sarajeva, pa je tako, glavni grad Bosne i Hercegovine, ostao bez oko 150 tisuća Srba što je doprinijelo gubitku njegovog “multietničkog karaktera”. U Federaciji Bosne i Hercegovine, Hrvati su sačuvali zapadnu Hercegovinu, dijelove hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni (Lašva, Kiseljak, Žepče i Usora), te dijelove teritorija u dolini Neretve.
Srpski je postotak narastao do 49% u RS-u, odnosno, 5 % u Federaciji – Hercegbosanskoj županiji i općinama Drvar, Glamoč i Grahovo.
Od svih sporazuma tijekom rata, Dayton je za Hrvate – najgori
U odnosu na ranije mirovne sporazume tijekom rata u Bosni i Hercegovini (‘91.-‘95.), Dayton je, barem što se tiče, položaja Hrvata u BiH – najgori mogući.
Richard Holbrooke, njegov tvorac, za života se u svojim knjigama ismijavao ranijim mirovnim sporazumima za Bosnu i Hercegovinu, konkretno, onim Vance-Owenovom (ljeto ’93.) nazivajuu ga “nakazanim” prema kojem bi BiH bila decentralizirana u 10 kantona, jer bi njime navodno Srbi dobili teritorijalnu i političku prevlast. Iako prema Vance-Owenovom planu, u BiH ne bi bilo entiteta, a tako ni Republike Srpske, nego isključivo 10 kantona, a postotak teritorija kojeg bi kontrolirali Srbi bio je 43 %. No, Holbrooke je Daytonom, ne samo zacementirao položaj Republike Srpske, nego i etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka, kao i genocid u Srebrenici.
Hrvati su tijekom rata prihvaćali i potpisivali sve i jedan mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu, dok je Alija Izetbegović, ratni lider Bošnjaka, ili potpisivao pa naknadno odbijao, ili u startu odbijao. Tako je bilo i s Vance-Owenovim planom koji je, na neki način, Hrvatima davao više nego im je objektivno pripadalo pa se slobodno može tvrditi kako je bio mamac rata HVO-a i tzv. Armije RBiH koji je okončan u proljeće 1994. potpisivanje Washingtonskog sporazuma.
Oven-Stoltenbergov plan za Bosnu i Hercegovinu, uniju triju republika, Izetbegović, je također odbio. Bila je to BiH s tri etničke republike, u kojoj bi Srbi kontrolirali 52 %, Bošnjaci 30 %, a Hrvati 18 %. Izetbegović je krajem kolovoza ’93. odbio ovaj plan.
Jednako tako, i tzv. Lisabonski sporazum iz veljače 1992. godine čiji je cilj bio spriječiti rat u BiH, Izetbegović je odbio u ožujku te godine, iako ga je ranije potpisao. Lisabonskim sporazumom bila je previđena etnička konsolidacija na svim administrativnim razinama s velikim ovlastima lokalnim zajednicama i smanjenim institucionalnom prevagom središnje, državne, vlasti. Svi, uvjetno rečeno, kantoni bili bi određeni kao bošnjački (tada muslimanski), srpski i hrvatski. Međutim,tim planom bi Srbi u BiH imali kontrolu oko 2/3 teritorija BiH, a čime bi bošnjačke i hrvatske enklave u cijeloj BiH ostale bez kontrole i povezanosti.
Narodna skupština Republike BiH, entiteta pod kontrolom Armije BiH, jednoglasno je odbacila plan. Mate Boban, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić tzv. Lisabonski sporazum potpisali su 18.ožujka 1992. godine, a Izetbegović je 10 dana kasnije potpis povukao uz obrazloženje kako ne pristaje na podjelu BiH.
I tada, kao uostalom i danas, najveći je problem – unutarnje ustrojstvo BiH i vizije o budućnosti te zemlje. Hrvati u BiH žele višenacionalnu BiH u kojoj će im biti omogućeno legitimno predstavljanje, Bošnjaci građansku državu po principima – jedan čovjek – jedan glas i volju demografske većine, a Srbi, odcjepljenje Republike Srpske iz BiH.
Intervencije visokih predstavnika
Dayton je, također, intervencijama međunarodne zajednice i jednostranim odlukama visokih predstavnika, a koji su vrhovni tumači Ustava u BiH, promijenjen.
Hrvatska pozicija, iako već u samom Daytonu, neravnopravna, dodatno je narušena intervencijama međunarodnih visokih predstavnika (Robert Berry, Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown) na Izborni zakon BiH i Ustav Federacije BiH. Najdalekosežnije posljedice imaju tzv. Petritschevi amandmani, tj. Zubakov sporazum iz 2002. godine, kojim je izgubljen paritet Hrvata i Bošnjaka u Parlamentu Federacije BiH, zajedničkog hrvatskog bošnjačkog entiteta.
Tim se sporazumom i Petritschevi amandmanima, implementirala odluka o konstitutivnosti svih naroda i građana na cijelom teritoriju BiH po apelaciji Alije Izetbegovića. Broj izaslanika s po 30 u Klubove Hrvata i Bošnjaka je smanjen na po 17, a uvedeni su Klubovi Srba i Ostalih. Tim je, zapravo, legalizirano nametanje hrvatskih izaslanika u federalni Dom naroda bošnjačkih glasova iz onih županija u kojima Hrvata gotovo da i nema.Također, ukinuti su i paritet u Vladi FBiH, kao i paritetne županije.
Pacifikacija Hrvata počela je ’95.
Danas, kada se Hrvati u BiH suočavaju s demografskom kataklizmom i kada, praktično, kao suveren i konstitutivan narod na državnoj razini u BiH ne postoje, a hrvatska politika predvođena HDZ-om BiH, ne samo da ne čini ništa, nego po treći put, planira sudjelovati u vlasti bez izmjena Izbornog zakona BiH, a ustavne promjene, u HNS-u BiH, krovnoj političkoj organizaciji, i ne spominju.
Jasno je kako su Hrvati već u Daytonu postali “bosanska raja” u Federaciji BiH i kako njihov “slobodan pad”, u političkom smislu, zadnjih 15-ak godina, teško više bilo tko može zaustaviti. Pacifikacija Hrvata u BiH počela je još 1995. godine.
Kako nam je lord Paddy Ashdown razotkrio mračnu stranu politike međunarodne zajednice u BiH
Dražen Pehar za dnevnik.ba piše o ulozi međunarodne zajednice u BiH. Ove dvije rečenice govore neizmjerno mnogo o ulozi međunarodne zajednice u BiH. Svaka od tih rečenica evocira nekoliko desetina zabrinjavajućih i zanimljivih pitanja. Jesu li navedene dvije rečenice proturječne? Kako je moguće da tobožnji „glavni tumač Daytonskog sporazuma“ kaže da se njegov posao sastojao u razgradnji struktura predviđenih dotičnim sporazumom?
Otkud potreba, očevidno implicirana prvom rečenicom, da se na postojanju održava disfunkcionalna ‘crna rupa‘? Ujedno, otkud toliki strah od nečega što Ashdown naziva ‘crnom rupom‘? I kako možemo uopće objasniti potrebu da se od crne rupe pokuša stvoriti ‘država‘ u nekom, kolikogod umjerenom stupnju?
Otkud potreba, očevidno implicirana prvom rečenicom, da se na postojanju održava disfunkcionalna ‘crna rupa‘? Ujedno, otkud toliki strah od nečega što Ashdown naziva ‘crnom rupom‘? I kako možemo uopće objasniti potrebu da se od crne rupe pokuša stvoriti ‘država‘ u nekom, kolikogod umjerenom stupnju?
Sva navedena pitanja tiču se ujedno smisla angažmana međunarodne zajednice u BiH. Na osnovu onoga što svojim očima vidim, i onoga što sam o tom angažmanu pročitao, smatram da je zbirni rezultat tog angažmana, za posljednjih cca 27 godina, negativan, i da, sveukupno, možemo prepoznati samo jedan jedini motiv kod ključnih aktera međunarodne zajednice involviranih u daytonskom ‘mirovnom procesu‘: „divide ut imperes“ – podijeli da bi vladao.
Najjači, odredbeni, igrači međunarodne zajednice podržali su jednu stranu u bh. sukobu, napose u vremenu mirovnog procesa, a bez značajnijeg dugoročnog efekta, kako bi održali bh. zavadu i opravdali vlastiti angažman u BiH te ujedno opravdali poziciju BiH u međunarodnim odnosima kao ‘pijuna‘, ‘klijenta‘, ili ‘bolesnika‘ koji ne može samostalno postojati.
U institucionalnome smislu, međunarodna je zajednica održala stanje rata tako što je, inicijalno, podržala Izetbegovićev anti-daytonski pokret učinjen već 1998., podneskom Ustavnome sudu BiH, kojim je Izetbegović zatražio da se ‘Daytonski ustav‘ protumači kao da implicira ‘potpunu konstitutivnost svih naroda na cijelome teritoriju BiH, bez kvalifikacija.‘
Na to je međunarodna zajednica reagirala pozitivno, dakle, s odobravanjem, i Ustavni je sud 2000., prevagom međunarodnih sudaca, donio znamenitu odluku U 5/98-III. Dva su ključna obilježja te odluke: oba entiteta postaju multietnički, pri čemu realni odnosi u entitetima postaju posve određeni numeričkim odnosima konstitutivnih većina i manjina (primjerice, ne postoji, osim numeričke, ustavna nužnost da
Predsjednik RS bude srpske nacionalnosti); drugo, ‘međunarodna zajednica,‘ jednim potezom pera, kao ključni cilj mirovnog sporazuma određuje sljedeću stvar: „multietničko društvo kakvo je postojalo u vremenu prije izbijanja oružanoga sukoba u BiH.“ Oba obilježja, striktno govoreći, posve su neobranjiva. Primjerice, da je „multietničko društvo“ BiH 1991. bilo neproblematično, odnosno neopterećeno nekim društveno-političkim ‘bolestima‘, ne bi niti došlo do rata, odnosno, BiH ne bi bio potreban mirovni sporazum i novi Ustav donesen 1995.
Međutim, na osnovi ovih obilježja, događa se i jedna dodatna stvar. Međunarodna zajednica ne uspjeva natjerati domaće aktere da samostalno, kroz državne institucije, usvoje odluku U 5/98-III, kako je izvorno zamišljeno.
Stoga, Visoki Predstavnik Petritsch u travnju 2002. donosi amandmane na ustave entiteta; tim amandmanima je Federacija BiH de facto pretvorena u entitet čijim državnim institucijama (parlamentima i vladom) mogu lako ovladati ‘predstavnici bošnjačkog naroda;‘ čak i nominalno (uz izuzetak prava na ‘priziv nacionalnog interesa‘ koje uglavnom i nije korišteno).
Hrvati, čiji su predstavnici stvorili Federaciju, postaju manjina, a prag se nužne parlamentarne ‘hrvatske‘ potpore (glasovi Hrvata u domovima naroda) zakonima donesenima na razini Federacije smanjuje do te mjere da se skoro uopće ne može govoriti o ‘domovima naroda kao kontrolnim zakonodavnim instancama.‘ Istovremeno, sličan pokret u Republici Srpskoj ne uspjeva zbog toga što se izjalovilo očekivanje da će, u razdoblju poslije 2000., uslijediti značajniji povratak Bošnjaka-Muslimana, a vjerojatno i Hrvata, u taj entitet.
2011., formirana je tzv. Vlada Platforme u Federaciji, u kojoj nekoliko bošnjačkih stranaka (sa SDP-SDA jezgrom), uz samo simboličku potporu manjih, za Hrvate nereprezentativnih hrvatskih stranaka, uključujući HSP, zapravo preuzima vlast državnim udarom, formiranjem protuustavnog Doma naroda Federacije, i to uz izravnu podršku Visokog predstavnika međunarodne zajednice, Valentina Inzka. Istina o poslije-daytonskoj BiH pokazala se tada u potpunosti.
U Daytonskom „mirovnom procesu“ važnu je ulogu igrao i Robert Barry, čiji su amandmani na Izborni zakon BiH, doneseni kroz mehanizme OSCE nadzora inače predviđenog Daytonskim sporazumom, rezultirali čudnom, i nebranjivom, koncepcijom izbornog predstavljanja ‘konstitutivnih naroda.‘ O tome sam detaljno pisao na drugome mjestu pa ću ovdje čitatelja poštedjeti muka upozoravajući samo na jednu stvar: ta je koncepcija omogućila dvokratni izbor jednog dužnosnika u Predsjedništvo BiH koji se zove ‘Željko Komšić‘.
Ovaj prevarant je u dotičnome predsjedništvu fingirao kao ‘Hrvat‘ izabran većinskim bošnjačkim glasom, dakle, ujedno bošnjački predstavnik. To, naravno, ne bi smjelo biti moguće u jednome sustavu koji je zamišljen tako da onemogući diskriminaciju kolektivnih identiteta, posebice onih ključnih navedenih eksplicite u samoj preambuli Daytonskog Ustava (Trakavica oko ovih problema još uvijek traje, a za nju nisu samo i isključivo odgovorne „bošnjačke“ stranke i međunarodna zajednica).
Zbog čega sam naglasio sve prethodno? Haris Imamović je za portal Vijesti.ba, objavio jedan tekst u kojem se većina rečenica iskazanih o ‘međunarodnoj zajednici‘ u BiH ne može uskladiti sa realnom poviješću i karakterom angažmana iste zajednice. Imamović je izvrstan književni teoretičar, čitao sam neke njegove tekstove u časopisu Sic., ali, kada je riječ o političkim temama i odnosima, siguran sam da bih bio izrazito nesklon zaposliti ga kao kolumnistu. Evo zašto.
Imamović, vjerujem, krivo prezentira odnos HDZ-a prema međunarodnoj zajednici. Međutim, ne pada mi napamet braniti HDZ, niti pokušavati objasniti Imamoviću zašto vjerujem da se, primjerice, Dragan Čović uopće ne nastoji, niti može, udvarati i udvoriti „međunarodnoj zajednici.“ Međunarodna je zajednica sasvim dovoljno pokazala što misli o BiH-Hrvatima, i njihovim predstavnicima, i koliko joj je bitna ravnopravnost Hrvata u BiH kao dio Daytonskog mirovnog procesa. I dokgod je ponašanje hrvatskih predstavnika pasivno-reaktivno, i dokgod Hrvati biraju predstavnike obilježene takvim obrascima ponašanja, međunarodna će zajednica biti nesklona mijenjati svoju strategiju u BiH.
No, ono što me posebice šokiralo u Imamovićevim analizama jesu dvije stvari: sklonost da se ‘simpatija prema građanskome konceptu‘ politike i institucionalnog predstavljanja projicira u totalu u „SAD i EU;“ drugo, izravna teza da obilježje ‘brige o narodima‘ (u smislu konstitutivnih naroda BiH) nalazimo u starim, zaostalim društvima i državama, kakav je Sovjetski Savez čije naslijeđe danas nastavlja Ruska Federacija.
Imamovićeva je ideja potpuno nebranjiva uzmemo li u obzir opće poznatu činjenicu da najvažnije multietničke federacije i konsocijacije upravo nalazimo u europskome kontekstu: primjerice, Belgiju i Švicarsku. Ujedno, stavljati EU i SAD u isti koš glede odnosa prema BiH znači biti posve nesvjestan dugotrajnog trvenja između upavo američke i europskih koncepcija države, naroda, kolektivnih i individualnih prava, o kojima je Gret Haller, švicarska parlamentarka i bivša ombudsmenica u BiH, napisala zanimljivu knjigu ‘Granice solidarnosti;‘ za ključne ideje knjige, zainteresirani čitatelj može pogledati ovaj link
No, dodatno, i važnije, kada se Imamović u jednome trenutku poigrava sa idejom da je angažman međunarodne zajednice takav kakav je ili zbog ‘ljubavi prema Bošnjacima‘, ili zbog principijelnosti ‘SAD i EU‘, on potpuno ignorira elementarne zakone logike: odnos prema nekom političkom faktoru nije nikada nužno crn ili bijel, ili emotivan ili neemotivan, ili odnos čiste nezainteresirane principijelnosti ili odnos potpune, slijepe ljubavi i identifikacije; taj odnos može biti motiviran tisućama različitih namjera i motiva: primjerice, nemam nikakvih problema zamisliti ‘međunarodnog namjesnika‘ kako hini simpatiju prema političkim ciljevima strane A samo i isključivo zbog jednoga motiva: da održi na životu politički sukob između strane A i strane B.
U tome smislu, Imamović pravi i pogrešnu sugestiju i griješi na elementarnoj političkoj razini kada postavlja pitanje „Je li Robert Barry Bošnjak?“ Prvo, niti svi Bošnjaci nemaju identične političke stavove. Drugo, Robert Barry ne mora biti Bošnjak da bi mogao podržavati neke političke ideje, strukture, institucije, ili ciljeve, koji su također podržani od strane jednog utjecajnog dijela bošnjačko-muslimanske političke elite. I treće, i najvažnije, kako sam već sugerirao, Barryevo zvanično podržavanje upravo takvih ideja, struktura, institucija, ili ciljeva, uopće ne mora biti dobronamjerno, ili čak utemeljeno na općim, teorijskim politološko-pravnim argumentima. Ono može biti i fiktivno i privremeno, upravo onakvo kakvo je bilo američko podupiranje Izetbegovićeve odluke da povuče svoj potpis sa ‘Lisabonskog (Kutiljerovog) sporazuma‘ u ožujku 1992.
Sve to vodi nekim ozbiljnijim i vjerojatno težim pitanjima o BiH, i njezinoj unutarnjoj ‘političkoj misli‘ ne samo unutar ‘bošnjačkog‘ kulturnog kruga nego i unutar ostalih. Za razliku od SDP, odavno sam svjestan da građanski i nacionalni/etnički koncept politike i prava nisu načelno nespojivi. ‘Građanske vrline‘ imaju svoje nužno mjesto u svijetu politike, a s narodima, kod kojih taj tip vrline nije razvijen, pametnome se nije lako identificirati.
Međutim, u uobičajenoj „bošnjačkoj“ terminologiji, taj termin („građansko“) ima jedno drugo, ali i posve fluidno značenje, obuhvaćajući pojam ‘apstraktnog, etnički neobilježenog građanina sa univerzalnim ljudskim pravima‘, ali i značenje ‘pripadnika većine‘, ili ‘apstraktnog državljanina Bosne i Hercegovine‘, pa čak i ‘pripadnika bosansko-hercegovačkog demosa‘ (kao potencijalno zasebne nacije-etničke skupine).
Uglavnom, čitatelj bi trebao biti svjestan jedne činjenice: zdrave, normalne, razborite, empirijski utemeljene, dobronamjerne refleksije o BiH-odnosima, uključujući temu uloge međunarodne zajednice, nevjerojatno je malo. Većina onoga što je napisano o BiH, i njezinim narodima, u novije vrijeme rijetko nadilazi granice politički posve instrumentalizirane misli, propagande motivirane najprizemnijim političkim interesima.
Primjerice, Dejan Jović, sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u posljednjem interviewu portalu Prometej, o BiH izriče stavove koji rijetko nadilaze okvire otvorene demagogije i plitkoga politikantstva, sugerirajući, između ostaloga, jednu verziju ratnodobnoga sofizma Alije Izetbegovića, da je „BiH uglavnom bošnjačka“ jer „Hrvati i Srbi (BiH) imaju svoje rezervne domovine,“ te da, zbog institucije visokog predstavnika, BiH posjeduje ograničenu (samo) „unutarnju suverenost,“ ali ne i izvanjsku.
Ali, često sam i od strane međunarodnih teoretičara, ili predstavnika, čuo bizarne iskaze tipa: ‘veto mehanizam‘ inherentno je štetan, ili čak ‘pluralizam‘ (primjerice, pluralna konstitutivnost naroda) inherentno je štetan za BiH, ili čak ‘balkanskim je karakterima inherentno potrebna izvanjska supervizija,‘ (sugestija koju implicira prvi Ashdownov iskaz naveden u ovoj kolumni). Nije mi, naravno, bilo nikada teško prepoznati na koji mlin dotični iskazi usmjeravaju vodu i čijim interesima služe.
Međutim, fakat je zanimljivo, i teorijski stimulirajuće, naprosto registrirati činjenicu proizvodnje tolike količine društveno-politički neodgovornoga i nepoopćivoga diskursa i u teorijskom i u praktičnom smislu. A upravo je to ono što mi neposredno kazuje da rat u BiH zapravo nikada nije prestao, niti iznutra niti izvana, niti za unutarnje aktere i BiH-narode, niti za izvanjske promatrače i međunarodne namjesnike i predstavnike.
