Dario Kordić niti je bio vojni zapovjednik niti je bio u Ahmićima, a danas mu se javno preko mnoštva bošnjačkih i antihrvatskih medija predbacuje da je ”koljač djece” u Ahmićima. Zamislite ”koljača djece” koji nikada nije bio na tom mjestu i koji nikada nije izdao nijednu zapovijed vezano za Ahmiće. Nema nikakve dvojbe da Dario Kordić nije ratni zločinac i ubojica, da nije sudjelovao u ubojstvima i masakru u Ahmićima, da ih nije naredio. Dario Kordić je nevin odležao 17 zatvorske kazne na koju ga je osudio haški tribunal na temelju laži i lažnog svjedočenja!
Šantić: “Anto Nobilo mi poručio da lažno svjedočim protiv Kordića”
Čak u optužnici stoji da nije imao nikakve vojne ovlasti nego je osuđen zbog navodne dvostruke linije zapovijedanja, te po uputama iz Hrvatske bio generalno zadužen za zločine. Ne postoji ni jedan jedini dokaz o tome pa čak ni onaj o navodnom sastanku u hotelu u Vitezu.
Ne postoji niti jedan jedini materijalni dokaz da je Dario Kordić uopće bio na famoznom sastanku uoči napada na Ahmiće koji su bili legitimni vojni cilj. Cijela konstrukcija o njegovoj navodnoj nazočnosti temelji se na izmijenjenom iskazu tajnog svjedoka AT, za kojeg se odavno zna da je riječ o Vladi Šantiću, zapovjedniku satnije u 4. bojni Vojne policije HVO-a — tzv. „Džokerima“.
Zapovjednik bojne bio je Paško Ljubičić, njemu je bio nadređen Tihomir Blaškić, a Blaškiću zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, kojemu je iznad glave stajao Vrhovni zapovjednik Mate Boban. Dakle – u zapovjednom lancu nema Kordića.
Upravo zato je i izmišljena famozna teza o „dvostrukoj liniji zapovijedanja“ – pravni hibrid kakav ne bi prošao ni na vojnom sudu trećeg svijeta.
Lažno svjedočenje pod Nobilovim pritiskom
U presudi (paragrafi 626.–634.) vidljivo je kako je odvjetnik Ante Nobilo, branitelj Tihomira Blaškića, vršio pritisak na svjedoka Šantića da promijeni iskaz. Šantić je u prvotnom svjedočenju rekao da je Paško Ljubičić prenio Blaškićevu zapovijed da se pobiju svi vojno sposobni muškarci.
No nakon „savjeta“ iz Zagreba, svjedok iznenada mijenja iskaz – dodaje da je „na sastanku bio i Kordić“. Ništa više. Samo ta rečenica. I to bez dokaza, bez svjedoka, bez ičega osim – pretpostavke.
Sudac Richard May, poznat po političkom aktivizmu u britanskoj Liberalno-demokratskoj stranci, prihvaća izmijenjeni iskaz kao vjerodostojan, iako se radi o svjedočenju iz druge ruke – jer Šantić nije bio na sastanku u hotelu Vitez, niti je vidio Kordića, niti ga je čuo.
Paško Ljubičić, koji jest bio nazočan, nikada nije potvrdio Kordićevu prisutnost.
Smanjena kazna i “umirena savjest”
Šantić tvrdi da nije mijenjao iskaz zbog smanjenja kazne, nego da „želi umiriti savjest“. No činjenica ostaje: nakon promjene iskaza kazna mu je smanjena s 24 na 18 godina. I još jedna zanimljivost – sam svjedok u istom paragrafu navodi da se na svjedočenje odlučio zato što se u Hrvatskoj promijenila vlast 2000. godine.
Dakle, svjedočenje ovisi o tome tko je na vlasti. I to Haški sud smatra vjerodostojnim?
Presuda bez dokaza, temeljem pretpostavki
Sudac May u presudi ne navodi niti jedan dokaz o Kordićevoj ulozi, već pretpostavlja:
- da se plan ne bi mogao provesti bez političkog odobrenja,
- da se takav sastanak ne bi mogao održati bez Kordića,
- da događaji u Ahmićima potvrđuju vjerodostojnost svjedoka.
Sve to – bez dokaza.
A kad se pogledaju stvarni podaci, vidi se da je svjedok opisao kako su se muslimanski borci zabarikadirali u džamiju, otvarali vatru i da su poginula četiri pripadnika HVO-a. Ako je točno ono što svjedok tvrdi – kako onda govorimo o “nebranjenom selu”?
Presude koje same sebi proturječe
Zanimljivo, Haški sud je:
- 2000. utvrdio da je kriv Blaškić,
- da je kriv Kordić,
- – da Blaškić ipak nije kriv.
Zatim predmet Paška Ljubičića prepušta BiH pravosuđu. A Sud BiH 2008. godine pravomoćno utvrđuje da je Blaškić izdao nezakonitu zapovijed koju je Ljubičić proslijedio nižima.
Drugim riječima – 2008. ponovo nije kriv Kordić.
Nestali dokazi i “salvetni Paddy”
U cijelom postupku postoji samo jedan materijalni dokaz – dokument HIS-a pod brojem Z146.1, izvješće o Ahmićima koje jasno pokazuje da su zločine počinili Bralo, Jukić i Antolović, trojica robijaša koje je Blaškić pustio iz zatvora. Taj dokument – nestao je iz elektroničke arhive Haaškog suda.
Nestalo je i svjedočenje Paddyja Ashdowna, liberalnog političara i prijatelja suca Maya, koji je u paragrafu 137. sporne presude lažno tvrdio da je Tuđman 1991. s njim dijelio BiH – iako se njih dvojica nisu ni upoznala do 1995. godine.
Politička urota i detuđmanizacija
Ono što je iz svega kristalno jasno jest da je Račanova vlada svjesno skrivala dokumente koji bi teretili Blaškića, a oslobađali Kordića. Umjesto u službi istine, SDP-ova vlast preko Orsata Miljenića, Ranka Ostojića i Šime Lučina manipulirala je dokazima kako bi se u Haag poslala politički “korisna” verzija događaja.
Dvostruki kriteriji: kad ljevičari “poštuju” presude
Danas ljevičari, “progresivci” i “nevladini moralisti” papagajski ponavljaju kako “presude suda treba poštivati”. No, koje presude? One koje im odgovaraju.
Jer ako se presude moraju poštivati, zašto onda ne poštuju presudu iz 1928. kojom je Josip Broz Tito osuđen za bombaški terorizam? Ako se sotonizira Kordića bez dokaza, zašto se veliča terorist s presudom?
Istina se ne može zauvijek skrivati
Slučaj Kordić simbol je pravosudne manipulacije i političkog inženjeringa. Na temelju izmijenjenog iskaza, nestalih dokumenata i političkog pritiska, osuđen je čovjek koji nije imao nikakvu zapovjednu ulogu u događajima u Ahmićima.
Danas, kad se zna da je Ljubičić osuđen jer je prenosio Blaškićevu zapovijed, jasno je da je Dario Kordić nevin čovjek koji je robijao zbog tuđeg grijeha – i zbog političke potrebe da se Hrvatsku i HVO prikaže kao agresore.
Njihova zapjenjenost danas nije slučajna. Boje se istine. Boje se da će narod napokon razumjeti ono što je očito:
Dario Kordić je nevin čovjek, a ljevičarska elita koja ga je žrtvovala – obična gomila licemjernih bukača bez argumenata.
Portal Crodex.net – Glas istine, bez kompromisa.
