Naravno, nitko sada ne želi priznati kako je godinu dana nakon ulaska u rat s Rusijom pošlo po krivu sve što je moglo poći po krivu, i kako sve izgleda kao da će završiti katastrofom
Na godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu imali smo prilike gledati spektakl u režiji zapadnih globalnih elita. U središtu tog spektakla bio je, navodno opasan, i do zadnjeg trenutka obavijen najvećom tajnošću, put američkog predsjednika Bidena u Kijev.
Prvo je, kažu nam, tajno doletio u Poljsku avionom na kojem su bila pogašena svjetla, a onda je devet dugih sati kroz pustare Galicije vlakom putovao za Kijev, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Koliko je Bidenov put stvarno bio tajan možda najbolje govori okolnost da su društvene mreže dva dana prije romorile o Bidenovom putu i da su svi znali da ovaj putuje za Kijev. Očito je kako su i jedna i druga strana namjerno pustile informaciju u javnost.
Netko bi se mogao pitati, kome je ovakav spektakl obavijen misterijem, koji to baš i nije, uopće bio potreban? Ako je javnost sve znala, ako su Rusi znali, kome je, onda, ovakva poruka bila upućena? Jedini odgovor koji se nadaje jest da je krajnji adresat Bidenovog misterioznog posjeta Kijevu bila sama elita na Zapadu. Taj put, kao i sam Bidenov govor, izgledali su kao samotješenje nekog kome baš ništa ne ide od ruke.
Elita na Zapadu sama sebi priča pričice o tome kako je Putin pred samouništenjem
Naravno, nitko sada ne želi priznati kako je godinu dana nakon ulaska u rat s Rusijom pošlo po krivu sve što je moglo poći po krivu, i kako sve izgleda kao da će završiti katastrofom, pa zato sada elita na Zapadu sama sebi priča pričice o tome kako je Putin pred samouništenjem, a pobjeda nadomak ruke. Zato malo zlokobno zvuči trijumfalizam koji kaže kako je Bidenov put u Kijev značio kako više nema uzmicanja.
Dakle, nalazimo se na putu bez povratka, idemo iz katastrofe u katastrofu, sve do samog kraja, ma kakav taj kraj bio. Poruka je, naravno, kako taj kraj znači samo jedno – uništenje Rusije. Okej, shvatili smo. Odluke o sudbini svijeta donose ljudi koji su presjekli i zadnju sponu sa stvarnošću i još samo slijede svoje fiks-ideje o totalnom uništenju svog arhi-neprijatelja. Ništa osim tog cilja više nije bitno.
Stvari izgledaju još sumornije, ako bacimo kratak pogled na tu olako odbačenu stvarnost. A stvarnost nam kaže kako naročito Europa, kojoj, nakon samih Ukrajinaca, stiže na naplatu većina računa ovog rata. Skladišta oružja i municije zaostala iz sovjetske ere su spaljena na ukrajinskoj bojišnici. Kako svjedoči europski ministar vanjskih poslova Josep Borrell, Europa ima sve više problema u proizvodnji naoružanja.
“Rusija u danu potroši municije koju Europa ne može proizvesti u mjesec dana”
Drugim riječima, Europa i većina članica NATO država su u godinu dana rata s Rusijom postale potpuno nesposobne snabdjevati ukrajinsko bojište. Na to je nedavno dramatično upozorio estonski ministar vanjskih poslova Reinslau: “Rusija u danu potroši municije koju Europa ne može proizvesti u mjesec dana i s trenutnim kapacitetima ćemo potrebe Ukrajine moći zadovoljiti tek za šest godina.”
U svakom slučaju, vidimo kako je Europa potpuno razoružana, pa je za očekivati kako ćemo od vojske uskoro viđati vitezove po drumovima, hajduke po šumama i berseke na drakarima. Kako ta slika stvarnosti komunicira s narativnim balonom koji su oko sebe stvorile zapadne elite, koje su nas uvele u rat s Rusijom pričom kako samo treba čekati da se Rusija pod pritiskom raspadne a onda poslati svog čovjeka vlakom u Moskvu?
Zapadna strategija u ovom ratu jako podsjeća na model boljševičke revolucije
Zapadna strategija u ovom ratu jako podsjeća na model boljševičke revolucije, samo što stvarnost ne sluša uvijek udžbenike iz povijesti, a pogotovo ne samotješiteljske pompe elite koja je odavno operirana od stvarnosti. Ono što vidimo u stvarnosti jest da se Zapad sve više povija pod pritiskom ratne zbilje, dok povjerenje ljudi u elite polako kopni, a ekonomija kleca pred iracionalnošću njihovih političkih odluka.
Politički manuskript zapadnih elita je Fukuyamin esej “Kraj povijesti”. Za elitu je povijest ionako uvijek bila samo muka i tegoba. Fukuyamina objava kraja povijesti značila je za elitu i kraj mučenja. Oslobođeni od povijesti, sada su mogli raditi ono što su uvijek htjeli: pecati ujutro, pa malo loviti, malo čitati prije ručka, zatim dremucnuti, a za večerom pričati jedni drugima priče o uspjehu i svirati violinu.
Nema veze što svijet odlazi dođavola. Elite će uvijek živjeti u svom balonu, iz kojeg ih ništa neće probuditi. Zabrinuta javnost će dotle debatirati o tome kada će se elite trgnuti iz sna. Tu jalovu debatu nazivamo demokracijom, koju ćemo, izgleda, uporno iznova igrati – do kraja svijeta.
