Prošlo je punih 16 godina od smrti jednog od najvećih hrvatskih pjevača. Vice Vukov nakon duge je i teške bolesti preminuo 2008. u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu, nakon što je tri godine ranije silazeći niz stube Hrvatskog sabora, izgubio ravnotežu i pao.
Vice Vukov rođen je 03. kolovoza 1936. godine u Šibeniku u peteročlanoj obitelji Stipe i Amelije Vukov podrijetlom s otoka Zlarina. Nema veće kazne pjevaču nego kada ga „osude“ na šutnju, a upravo se to njemu dogodilo
Za vrijeme šutnje koja je trajala skoro 18 godina, Vice je uspio završiti dva fakulteta. Tijekom boravka u Parizu diplomirao je na Institutu za visoke međunarodne studije (Institut des Hautes Etudes Internationales) u okviru Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti. Po povratku u Zagreb završava davno započeti studij na Filozofskom fakultetu, diplomiravši talijanski jezik i filozofiju. Nakon završetka studija traži posao, ali zbog sudjelovanja u „Hrvatskom proljeću“ jako ga teško nalazi. Ipak, 1978. godine uspijeva pronaći posao u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.Prvi put je zapjevao kao gimnazijalac 1953. u opereti „Ševa“, gdje je pjevao Janka, drugu mušku ulogu. Iste godine, u dobi od 17 godina bio je izbačen iz šibenske gimnazije i Saveza omladine jer je u jednom sastavku napisao da se u Rusiji 1917. dogodila pobuna, a ne revolucija.
Njegova glazbena karijera počinje početkom 1959. godine pozivom na jednu audiciju za pjevače. Radio Zagreb je organizirao audiciju, a tridesetak mladih talenata na klaviru je pratio legendarni Stjepan Mihaljinec. Prvi ravnatelj opatijskog festivala, Josip Stojanović čuo je trake, a čuvši Vicu kako pjeva nije mogao doći sebi te mu je ponudio da nastupi na festivalu. U Opatiji nastupa iste godine s pjesmom „Mirno teku rijeke“ te osvaja prvo mjesto i praktički preko noći postaje najpoznatiji glazbenik u tadašnoj Jugoslaviji.
Poslije Opatijskog festivala 1963. godine otišao je na redovno odsluženje vojnog roka. Vojsku je služio u Beogradu. Na paradi 01.05.1964. godine, zajedno s tridesetak svojih kolega te članova orkestra i zbora na kamionu koji je bio u pokretu pjevao je pjesmu „Harmonikaš Ivo“. Pjesmu je taj dan otpjevao 21 put.
Šezdesetih godina je bio jedan od najnagrađivanijih domaćih pjevača. Dobitnik je mnogih priznanja: Zlatnoga vijenca tjednika Studio kao najpopularnije lice TV ekrana u Jugoslaviji (1968., 1970., 1971.) te mnogobrojnih prvih nagrada na festivalima: Split (1965., 1966., 1967., 1968., 1970.), Krapina (1967., 1968., 1969., 1970.), Putujući festival „Pjesma ljeta“ (1968.), Zagreb (1961., 1969., 1970.), Zlatne žice Slavonije (1969., 1970.)
Dva puta je predstavljao bivšu državu na Euroviziji, u Londonu 1963. godine s pjesmom „Brodovi“ i u Napulju 1965. Godine s pjesmom „Čežnja“. Nastupao je u gotovo svim gradovima bivše države i u mnogim stranim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Brazila, tadašnjeg SSSR-a, Engleske, Njemačke, Japana, Francuske, Novog Zelanda, Australije. Za svoje karijere snimio je preko 400 skladbi.
Alfi Kabiljo & Vice Vukov bili su Izvrstan duo. Zajedno su 1970. godine u Tokyju, Japan sa skladbom „Neka cijeli ovaj svijet“ osvojili prvo mjesto na „Tokyo International Popular Song Festival“, a još jedna njihova pjesma „Tvoja zemlja“ može se prevesti na sve jezike svijeta i biti himna svih koji vole svoju domovinu.
Nakon što je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu „Vužgi“ i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je „bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju“, postao je politički sumnjiv. Godine 1968. sudjeluje na putujućem festivalu „Pjesma ljeta“, prilikom čega su mu organizatori iz beogradske „Politike“ uručili bedž s natpisom na ekavici koji je morao nositi. Vukov je zatražio da u svakoj republici nosi bedž na jeziku i pismu te republike, što je uzrokovalo daljnje neugodnosti. U nekim medijima optužuju ga za šovinizam i nacionalizam, nakon čega reagira republičko tužiteljstvo SR Hrvatske, podižući optužnicu koja je na sudu ipak propala.
Godine 1970. organizatori su na Krapinskom festivalu htjeli trobojnu hrvatsku vrpcu s narodne nošnje koju su nosili izvođači okrenuti naopako, kako bi pred Titom izgledala kao jugoslavenska, no Vice Vukov je takvu nošnju odbio. Tijekom 1970. njegove se pjesme skidaju s programa Radija Sarajevo, kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH, te su mu u toj republici zabranjeni nastupi. Pozivi za festivale pristižu sve rjeđe, zabranjena su mu gostovanja na televiziji, a već snimljene emisije se bunkeriraju. Progon poprima razmjere histerije, a Vukov se u tisku otvoreno naziva nepoželjnim pjevačem te se ignoriraju njegovi nastupi i uspjesi. Posljednji nastup imao je u duboravčkom kazalištu 24. studenoga 1971. godine.U tom razdoblju postao je simbol Hrvatskog proljeća i masovnog pokreta, a bio je i član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika. Dana 11. siječnja 1972. godine, za velikog vala uhićenja proljećara tadašnja milicija mu pretresa stan. U to vrijeme Vukov se nalazio na turneji po Australiji te se nakon supruginog upozorenja, u strahu od progona vlasti, ne vraća u Jugoslaviju, već odlazi u Pariz, Francuska. U isto vrijeme, sve njegove ploče bile su odmah povučene iz trgovina.
Nastupi i putovanja bili su mu onemogućeni sve do 1989. godine Te iste godine izlazi mu album s novim pjesmama, ali bez njegova imena na albumu, što je bio jasan znak njegova povratka. Objavljuje album talijanskih kancona i božićnih pjesama. Tijekom 1990. održao je uzastopni niz od 14 rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, postavivši još nenadmašen rekord.
Premda je u hrvatskoj državi s ugledom disidenta i heroja mučenika mogao što je htio, Vice je izabrao teži put. Imao sam sreću da sam ga i osobno upoznao, baš za vrijeme njegovog političkog angažmana. Gostovao je za vrijeme izbora u radijskoj emisiji Radio Šibenika. Za razliku od drugih političara nakon završteka emisije izašao je iz studija i prišao k meni koji sam tada bio u režiji. Upitao me je za mišljenje vezano za emisiju, a ja sam mu tada onako mladenački iskreno, bez puno razmišljanja odgovorio: Šjor Vice, zar Vama, čovjeku sa dvije fakultetske diplome trebaju „pitanja i odgovori?. Pocrvenio je od neugodnosti i otišao, a ja sam osjetio da sam pogriješio. Želio sam mu se za života ispričati, ali kako to nisam uspio, kroz ovu priču mu se ispričavam. Nije politika bila za njega i vjerujem da bi puno toga imali danas reći jedan drugome. Ja ću ga zauvijek pamiti kao kulturnog čovjeka predivnog glasa koji će odjekivati dok god se bude čuvala uspomena na ovog velikana.PREUZETO S FACEBOOKA -AUTOR NEPOZNAT
