Niko Marelja, rođen 1925. u Piroti – Travnik, koji je 1943. pozvan u Hrvatske oružane snage (HOS), iznio je 26. listopada 2008., svoje svjedočanstvo!
Gospodin Niko Marelja odmah na početku kazivanja svojih ratnih uspomena napominje da je 1943., pozivan u hrvatsku vojsku te da se tada s travničkog područja i šire u nju okupilo 2.000 pozvanih, što Hrvata što Muslimana.
Raspoređeni smo u: Vinkovce, Zemun i Vukovar, a ja sam u Zemunu pripao I. streljačkoj pukovniji. Tu smo bili oko osam mjeseci. Odatle smo stigli u Zagreb. Postao sam ‘inženjerac’. Dobili smo pribor i sve što nam pripada. Nakon četiri-pet dana strpali su nas u vlak i odvezli u Austriju na izobrazbu. Zapovjednici su bili većinom Nijemci. Tu je osnovana Plava divizija. U jesen 1943., dobili smo prekomandu na Jadransko more. Raspoređen sam u postrojbu inženjeraca. Pojavili su se partizani koji su rušili mostove i sve ostalo, a Plava divizija je držala položaj od Delnica do Crne Gore.
Imali smo najviše borbe s četnicima“, dobro se sjeća Niko, te nastavlja: „Kad su četnici oslabili, došli su na pregovore s Nijemcima. Jedne nedjelje, kad smo izašli iz crkve u Konjicu, izabrali su nas od 20 do 30 vojnika i dočasnika. Nijemci su rekli da idemo na pregovore s četnicima. Od Konjica uz Neretvu došli smo do jedne stare kuće. Njemački dočasnik govorio da će sa stijena u grupama doći četnici do te kuće na čelu s Dražom Mihailovićem. Zaista tako i bi. On priđe njemačkom dočasniku. Razgovori i pregovori s četnicima su vođeni četiri sata.
„Krenuli smo preko planine Sniježnice kad smo stigli u Bileću četnici i partizani bili su na Tjentištu. Zatim smo skupa s četnicima krenuli protiv partizana. Borili smo se tako jedan-dva sata, a četnici najednom bježe natrag. Čim su se odmakli od nas 200 metara, odmah su se okrenuli protiv nas, bez obzira što ih je njemački časnik naoružao i dao im još neku opremu.
Nakon borbi s četnicima i partizanima stigla nam je zapovijed da se povlačimo do Zagreba, te smo se stalno na tom putu borili. Odatle smo krenuli ka Zidanom Mostu.
Pruga i ceste bile su zakrčene. Tu su ustaše, domobrani, Nijemci. Rekli su nam da idemo braniti Berlin. Kad smo stigli na Dravu, partizani su već zaposjeli suprotnu stranu. Preko mosta nismo mogli jer je bio miniran”, prisjeća se Niko i kaže da su na jednu livadu, gdje su se odmarali, najednom stigli Englezi. Oni su naredili Niki i njegovim suborcima da bace oružje te kazali kako će dobiti propusnice i ići svojim kućama.
„Međutim, tako nije bilo. Četnicima su dali propusnice, a Hrvate zadržaše na livadi. Nastala je zbrka. Neke skupine su krenule šumom prema Italiji, a ja i mnogi drugi ostali smo na livadi. U mojoj satniji bilo je pola Hrvata i pola Muslimana, ali oni jedne noći, dok smo mi spavali, pređoše u partizane. Tada nas preostale počeše kupiti slovenski partizani i govoriti nam da će nam dati hranu i testere kojima ćemo rezati drva. Međutim, čim bi se skupilo 30-ak vojnika, partizan – Slovenac bi javio i oni bi kamionom te hrvatske zarobljenike odveli u logor u Kranj.
Na taj način su slovenski partizani odveli u logor više tisuća hrvatskih zarobljenika. U Kranju su nas poskidali ‘do gaća’. Svoja prljava odijela poskidaše sa sebe i pocijepaše ih. Dotjerali su nas u Ljubljanu. Tu partizanski zapovjednik naredi da na jednu stranu izađu ustaše. Treći put je rekao da on zna sve tko je bio ustaša. Odvojeni su i naredio je da ih vežu.
Komandir je rekao sprovodniku: ‘Tu kolonu ustaša vodi do prve jaruge i pobij!’ Jedan partizanski oficir prišao je tome sprovodniku i rekao: ‘Druže komesare, nećemo ih tući oružjem nego ćemo ih klati noževima!’ Komesar odvrati: ‘Hajde, terat, nisam ti rekao čime ćeš ih pobiti! Nas koji smo ostali živi potjeraše iz Ljubljane pješke u Zagreb – Dugo Selo, Daruvar, Bjelovar…. Tuda su nas gonili do Beograda, a stalno nas je bilo sve manje i manje.
Kada smo stigli u Beograd, naša kolona je od 5.000 spala na svega oko 2.000. Svi ostali, njih 3.000, su na razne okrutne načine poubijani. Ništa bolje nisu prošli ni oni u ostalim kolonama. U našoj koloni ‘četiri po četiri’ bilo je i 20 njemačkih časnika. Sve je poskidalo s njih. Nisu dozvoljavali nikome da se napije vode iz porcije, nego su pojedinci, kada bi nekako uspjeli ustima zahvatiti malo vode, jedni drugima iz usta u usta davali vodu. Ubijali su one koji su nam pokušali dati hranu i vodu. To su strašni zločini. Oni se ne mogu ni opisati“, tvrdi Niko prisjećajući se svoje teške prošlosti.
O daljnjoj svojoj i sudbini svoje mučeničke kolone nastavlja: „Stigli smo u Demir Kapiju. Tu smo zatekli Talijane koji su bili zarobljeni u Rusiji. Sjećam se da je iz Travnika bilo oko 35 dragovoljaca na Rusiji, od 1941. Na zahtjev Italije, talijanski su zarobljenici pušteni kućama. Ja sam sa svojim drugovima bio u Demir Kapiji na prisilnom radu sve do Miholja 1945. Bio sam bolestan, bez hrane, spavao na podu. Spao sam na svega 40 kila težine. Na kraju još jednom naglašavam, da sam od Slovenije do Beograda prošao sve logore i prepatio strašne muke, pa nije ni čudno što sam tako bio oslabio. Dvije godine nakon toga došao sam kući.
Izvor: komunistickizlocini.net
