Kad država glumi roditelja: zašto je “digitalna zaštita djece” samo novo ime za nadzor i zabrane
Najnoviji prijedlozi Možemo, upakirani u retoriku “zaštite djece”, ponovno otvaraju staru dilemu o granici između brige i kontrole, slobode i paternalizma. O toj temi, iz perspektive roditelja i bivšeg saborskog zastupnika, piše Marko Milanović Litre, upozoravajući na opasan trend u kojem se odgovornost roditelja sustavno potiskuje u korist ideološki motivirane države.
”Iskreno Vas pitam želite li da Možemo, politička sekta koja se predstavlja kao progresivna i liberalna, donosi zakone kojima će odgajati, odnosno preodgajati našu djecu?
Govorimo o istoj toj ekipi koja je pokušava normalizirati kartice “seksalice” za djecu, koja više ne može izgovoriti jednostavnu biološku činjenicu da žene menstruiraju, nego govori o “osobama koje menstruiraju”. Govorimo o komesarijatu koja milijunima javnog novca financira ideološki podobne udruge, dok drugima s visoka drži moralne lekcije o navodnom ortačkom kapitalizmu. No po običaju kada je pitanje “njihovih”, naravno, to nije problem. Problem je uvijek tuđi novac, tuđa obitelj, tuđi svjetonazor. O sekti koja želi postavljati spomenike Karlu Marxu, zabranjivati imena ulica u Zagrebu, uvesti rodnu ideologiju u vrtiće, zabraniti HOS, zabraniti pjevanje pjesama koje nisu dostojne njihovih kriterija…
I sada, ti isti ljudi dolaze s idejom da će zakonom “štititi djecu” tako da će regulirati kako, kada i pod kojim uvjetima moje dijete smije koristiti društvene mreže. Ne ja. Ne njegova majka. Nego sustav, platforma, država i politička stranka koja se ponaša kao da je vrhovni odgojitelj društva.
Kao otac dvojice dječaka vrlo dobro znam da društvene mreže nose rizike. Znam i da je roditeljstvo zahtjevno, ponekad teško i bez gotovih rješenja. Ali jedno znam sigurno: odgovornost za moju djecu nije na Možemo, nije na ministarstvu i nije na algoritmu. Odgovornost je na meni i njihovoj majci.
Možemo su zabranitelji. To je njihova konstanta i to je svima, nadam se jasno. Jeidni problem je što su dovoljno vješti da zabrane prodaju kao brigu, nadzor kao zaštitu, a ideološko uplitanje kao progres. Predstavljaju se kao liberali, a rade sve suprotno od slobode. Dok govore o pravima, sustavno potkopavaju roditelje. Dok govore o zaštiti djece, zapravo grade model u kojem država ulazi u obitelj na mala vrata.
Ovaj njihov prijedlog zakona o digitalnoj zaštiti djece je još jedan korak prema društvu u kojem politički aktivisti i sektaši misle da znaju bolje od roditelja. A to nije napredak nego čisti paternalizam. Takve politike su njihov habitus.
S obzirom na djelovanje Možemo u javnom prostoru i podršku koju imaju dalo bi se zaključiti da je zdrav razum postao iznimka, a ne pravilo.” napisao je Milanović Litre.
