Mogu li predizborne ankete ili ankete o istraživanjima javnog mijenja u političkoj borbi za glasove biti učinkovito oružje, ili se njihov utjecaj precjenjuje? Jesu li i koliko pouzdane? Mogu li dovesti do kontraproduktivnih učinaka, i ima li smisla manipulacija njihovim rezultatima? Pitanja su to koja se nameću uzimajući u obzir dosad viđeno na prijašnjim izborima te činjenicu da će u narednom periodu i više nego inače biti servirani različiti rezultati različitih anketa, a da pozadina ipak krije pokušaj manipulacije. Nadalje, rezultati anketa uvijek su atraktivna i popularna tema, pa su i birači bombardirani rezultatima rejtinga pojedinih stranaka i političara.
A koji je cilj toga, i ima li javnost uvijek uvid u cijelo istraživanje, uključujući metodologiju i reprezentativnost uzorka te kakva je interpretacija dobivenih rezultata, pitanja su koja također zahtijevaju odgovore potrebne da bi se rezultate provedenih anketa moglo pravilno tumačiti i uspoređivati.U Hrvatskoj se, prema procjenama, u istraživačkoj industriji na godinu vrti 15 milijuna eura. U deset do petnaest agencija radi između 300 i 400 zaposlenika te 1000 vanjskih suradnika i anketara. Kratka telefonska istraživanja sa samo nekoliko pitanja mogu stajati svega 20.000 kuna, a terenska istraživanja koja se rade u svakoj izbornoj jedinici na uzorku od 4000 ispitanika mogu stajati do 300.000 kuna.
Ono što iz dosadašnjeg iskustva možemo zaključiti je da izborne ankete ili ankete u istraživanju ”javnog mijenja” su isključivo u službi izbornog inženjeringa i medijskih manipulacija. Pokazalo se da izborne ankete u velikom broju slučajeva služe kao snažno propagandno sredstvo moćnih interesnih lobija povezanih s političko-medijskim establišmentom jer se drugačije ne može objasniti takve velike pogreške u rezultatima izbora i anketa i favoriziranje nekih kandidata.
Uglavnom, sa svakim novim izbornim ciklusom u Hrvatskoj dolazi i nesmiljena predizborna kampanja, a sa svakom kampanjom i potencijalna ili stvarna mogućnost manipuliranja predizbornim anketama. Iako ankete trebaju biti strogo mjerljive – točno se zna broj anketiranih, njihovi odgovori o političkim preferencijama i postotci koji iz njih proizlaze – nakon što prođu medijsku “preradu” one nerijetko postaju prava zbrka u kojoj svatko rezultate tumači prema svojoj volji i interesu. Jednostavnije rečeno, predizborne ankete ubojito su političko oružje kojim se želi manipulirati masama!
OPRAVDANJE ZA TOTALITARIZAM
Ono što je nastalo kao sredstvo koje bi trebalo informirati, zabaviti i obrazovati, a riječ je o medijima, postalo je sredstvom zavođenja i manipuliranja. Politika, koja bi trebala biti horizont sučeljavanja ideja za kvalitetnije, uljuđenije društvo, dakle za opću dobrobit – postala je instrumentom interesnih grupa koje se skrivaju iza kulisa takozvanih izbora.
Političke kampanje koje bi razumnim građanima trebale podastrijeti ideje političkih stranaka, postale su kampanje proizvodnje zaborava, proizvodnje navijačkih strasti, proizvodnje mržnje prema drugima i različitima. Izbori su postali takozvani jer na njih izlazi sve manje ljudi, a i oni koji izlaze manipulirani su medijima koji, u najvećem broju slučajeva, odrađuju prljavi posao fotošopiranja svijesti građana pretvorenih u potrošače medija. Nažalost, tako nije samo u Hrvatskoj.
Čovjek je razvijao medije s nerazumnom nadom da će sučeljavanjem ideja objavljivanih u samim medijima – istina isplivati na vidjelo. Nije bio svjestan da je u prirodi svakog medija sklonost zavođenju, odnosno da svaki medij može biti iskorišten za manipuliranje. Razvijali smo otrove ne razmišljajući o protuotrovima. Mediji su razvijali nuklearnu dimenziju snage, a mi nismo razmišljali kako izići na kraj s medijskim nuklearnim otpadom.
Danas taj otpad u pravilu bira predsjednike država ili gradonačelnika Zagreba, razvija tehnike širenja govora mržnje, proizvodi ili nastavlja oružjem vođene ratove. Magla mulja prestala se sramiti i sada traži zadovoljštinu za dugo izbivanje iz javnog života. Nema dana kad neka nova glupost ne smulja način dolaska do pet minuta toliko željene medijske slave. Riječju, nalazimo se u tako dubokoj krizi da nam je ona postala normalnom. Verbalni delikt više formalno ne postoji ali je omča oko vrata novinara i medijskih nakladnika stegnuta .
Ponovno je nemoguće otvoreno i argumentirano govoriti o stvarima, jer to podrazumijeva i kritiku, a kritika samo prokazuje kritičara kao protivnika krvlju izborenog novog totalitarizma. Nema više polemika, pravih diskusija, nema argumenata. Glumci na javnom servisu glume intelektualce i ”neovisne analitičare”. Glumci u Saboru i Vladi glume političare. Glumci u sudnicama i sličnim institucijama glume pravosudnu vlast. Loša strana ovog novog totalitarizma je u tome što svoje poslušnike slažu kao domino-kocke. Svi su uvezani.
