Skandalozna i sablažnjavajuća komunikacija najviših hrvatskih državnih dužnosnika kojoj proteklih tjedana svjedoče hrvatski građani, ali i strani diplomatski predstavnici u Hrvatskoj kao i najšira međunarodna javnost, ne pokazuje samo nezamislivo nizak stupanj elementarne pristojnosti i kulture sudionika. Riječ je o nečem još mnogo gorem i opasnijem...
Međusobne kočijaške doskočice, osobito od strane trenutačnog obnašatelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, i njihovo međusobno oprečno tumačenje Ustava, zakona i drugih pravnih akata od najvišeg značaja za funkcioniranje Republike Hrvatske, napose njezina sustava nacionalne sigurnosti, izazivaju opravdanu zgranutost i zebnju.
Prva misao koja svakom dobronamjernom hrvatskom državljaninu zasigurno pada na pamet, dok sluša i gleda te provale neodgovornosti, glupavosti, političke i opće ljudske glupavosti i niskosti jest: ne dao Bog kakve skore velike sigurnosne nevolje u kojoj bi se Hrvatska mogla naći.
Naime, profili najviših aktualnih državnih dužnosnika u sprezi s potpuno nefunkcionalnim ustavnim rješenjima i brojnim dvosmislenostima u drugim propisima, u slučaju kakve ozbiljne sigurnosne ugroze, Hrvatsku bi stavili u stanje potpune blokade u donošenju nužnih i žurnih odluka.
Zabrinjavajući i državno pravno dekadentni procesi počeli su u Hrvatskoj 2000. godine.
Nizbrdica se dogodila podjednako na kadrovskoj i ustavnopravnoj razini.
Preuzevši vlast u Hrvatskoj dvojac Račan – Mesić, poduprt Draženom Budišom kao „smokvinim listom“, pokazali su vrlo brzo da im je jedini i glavni cilj u svim segmentima oslabiti snagu Hrvatske kao države. Oni i njihovi podupiratelji to posvemašnje slabljenje državnih temelja trijumfalistički su nazivali detuđmanizacijom Hrvatske.
Jedan od presudnih „pothvata“ koje su poduzeli u toj svojoj raboti bile su vratolomne izmjene Ustava Republike Hrvatske. Izmjene Ustava prožete su brojnim potencijalnim međuinstitucionalnim blokadama, sa izgledno katastrofalnim učincima po državnu sigurnost.
Pogubnost međuinstitucionalnih blokirajućih mehanizama ugrađenih u aktualni Hrvatski ustav posebno dolazi do izražaja kad se, spletom nesretnih okolnosti, na najodgovornijim državnim dužnostima, kao što je to upravo slučaj, nađu ljudi u svemu nedorasli tim dužnostima.
Naime ovlasti u tri temeljna segmenta nacionalne sigurnosti: zapovijedanje Hrvatskom vojskom, upravljanje nacionalno sigurnosnim službama i kreiranje vanjske politike (uključujući imenovanje hrvatskih diplomatskih predstavnika u stranim državama), podijeljene su između institucija Predsjednika Republike i Vlade, odnosno njezina predsjednika.
Svjedočili smo i svjedočimo brojnim slučajevima iz sva tri spomenuta segmenta upravljanja državom kako suuovlaštenici i supotpisnici umjesto postizanja suglasnosti daleko od očiju javnosti (riječ je o državno nacionalnoj sigurnosti), tjednima, mjesecima pa i godinama vode skandalozne pa i prostačke javne svađe.
Povodom dvadesete obljetnice Oluje 2015. pola godine je trajala javna prepirka između ondašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića i novoizabrane predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović tko je ovlašten odlučiti o održavanju svečanog vojnog mimohoda.
Smjene i imenovanja čelnih ljudi Sigurnosno obavještajne agencije mjesecima su zauzimale naslovnice novina i prve minute vijesti elektroničkih medija.
Hrvatska je godinama bez svojih diplomatskih predstavnika u nekima od najvažnijih zemalja svijeta.
Aktualni slučaj smjene šefa osiguranja predsjednika Republike prouzročio je do sad neviđene i neprobavljive količine primitivizma u međusobnim optužbama i olajavanjima najviših državnih dužnosnika. A upravo oni bi svojim ponašanjem i postupcima kod hrvatskih građana trebali stvarati osjećaj sigurnosti i povjerenja u državne institucije.
Ne govori li samo ovih nekoliko spomenutih primjera više nego dovoljno o ugroženosti nacionalno sigurnosnog sustava Republike Hrvatske.
Dok Milanović svojim kavansko kočijaškim doskočicama, iz sata u sat, iz dana u dan, već tjednima, hrani svoj nezdravi ego, a druga strana mu ne ostaje dužna, hrvatski građani imaju opravdanog razloga za ozbiljnu zabrinutost nad sigurnošću Hrvatske. U svoja do gadljivosti primitivna javna nadvikivanja na najneodgovorniji način upliću Hrvatsku vojsku, njezine zapovjednike pa i načelnika njezina Glavnog stožera. Što li se mota po glavama hrvatskih časnika i vojnika, dok slušaju sve te gadosti od onih čiji bi autoritet trebali poštovati, čije bi zapovijedi trebali izvršavati.
U okolnostima mira i relativne međunarodne stabilnosti, navedeni procesi u upravljanju Hrvatskom, osobito njezinim vojno sigurnosnim i diplomatskim sustavom, ne dobivaju ni blizu na oštrini i katastrofalnosti kao što bi u tragičnim razmjerima došli do izražaja u slučaju nenadanih, a sasvim mogućih izvanrednih sigurnosnih okolnosti.
Ponekad su dovoljni samo tjedni pa i dani, osobito na ovim našim prostorima da se stanje sigurnosti prometne u posvemašnju nesigurnost.
Primjerice, za sad deklaratorni „srpski svet“, u okolnostima kad su glavni čimbenici takozvane međunarodne zajednice sve više zaokupljeni sami sobom, preko noći može postati sasvim konkretna prijetnja susjednim zemljama pa i Hrvatskoj.
TKO BI I KAKO U TAKVIM, SASVIM ZAMISLIVIM, OKOLNOSTIMA, ZAPOVIJEDAO HRVATSKOM VOJSKOM I UPRAVLJAO SIGURNOSNIM SLUŽBAMA?! MOŽETE LI ZAMISLITI KAKO TI „ULIČARI“, „OPUŠCI“, „UDAVI“ (I PUPAVCI) U RATNIM OKOLNOSTIMA UPRAVLJAJU RATNIM POSTROJBAMA HRVATSKE VOJSKE?!
Iz svega navedenog može se zaključiti: trenutni model zapovijedanja Hrvatskom vojskom, upravljanja sigurnosnim službama i oblikovanja vanjske politike potpuno je nefunkcionalan i kao takav može biti okvir moguće hrvatske katastrofe.
Navedena nefunkcionalnost modela upravljanja posljedica je prije svega aktualnih ustavnih rješenja koja se temelje na institutima „suovlaštenika“ i „ supotpisnika“. Ti suovlaštenici i supotpisnici trenutno se međusobno nazivaju ULIČARIMA, OPUŠCIMA i UDAVIMA.
Želi li izbjeći neizbježnu katastrofu u koju bi je, u slučaju iznenadnog stanja ozbiljne nacionalne ugroze, mogao gurnuti sadašnji Ustav i aktualni ustavni čimbenici, Hrvatskoj su žurno potrebne promjene Ustava.
Zapovijedanje Hrvatskom vojskom, upravljanje sigurnosnim službama kao i kreiranje vanjske politike (uključujući imenovanje veleposlanika), ustavnim izmjenama morale bi biti kristalno jasno definirane i morale bi isključivati bilo kakve blokade kakve postoje u sadašnjem Ustavu.
Ne manje važno, nužno je izmijeniti izborni sustav na način da se mogućnost da razni „uličari“, „opušci“, „udavi“ i pupavci preuzmu ključne poluge vlasti u Hrvatskoj svede na najmanju moguću mjeru.
Politički i ljudski primitivizam kojeg u ovim danima očituju najviši državni dužnosnici, razotkrivajući istovremeno posvemašnju i krajnje zabrinjavajuću nefunkcionalnost i neprimjenjivost sadašnjeg ustavnog modela, pozivaju na uzbunu.
Vrijeme je da se okupe ponajbolji hrvatski ustavno pravni stručnjaci i da oblikuju prijedlog ustavnih promjena koje bi Hrvatsku učinile funkcionalnom, učinkovitom i sigurnom državom. Uvjeren sam da bi u rezigniranoj i zabrinutoj hrvatskoj javnosti u tom naporu imali golemu potporu.
Prenosi hkv.hr / autor: Drago Krpina, Biograd na Moru, 03. studenog, 2021.
Skrećemo pozornost da je zadnjih nekoliko dana objavljeno nekoliko zasebnih analiza postojećeg stanja i okolnosti u kojima su svi autori ukazali na izvjesne mogućnosti budućih ratnih okolnosti (nažalost):
- admiral Davor Domazet Lošo u emisiji Podcast Velebit od 04.studenog 2021.g. – ovdje;
- dr.sc. Robert Barić u Slobodnoj Dalmaciji od 06.studenog 2021.g. – ovdje;
- visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt – ovdje,
- Ivica Tijardović, pomorac, kapetan broda, znanstvenik i predavač u emisiji Podcast Velebit od 06. studenog 2021.g. – ovdje, i što je znakovito
- karizmatik – laik katoličke vjere Rajko Bundalo, se u nedavnom gostovanju 30.listopada 2021.g., također u podcastu Velebit dobiva upozorenje za Zagreb (od 02:12:30) – ovdje. A u ranijim svjedočanstvima navodi izvjesnu mogućnost stradanja Hrvata po treći put – na prostoru Rusije.
To, što se nama, pojedincima, ne čini izvjesnim rat, nije ni bitno – niti će nas itko o tome pitati, isto kao što nismo bili pitani 1990-tih…
