Hrvatska je mlada država koja je imala svoju jasnu strategiju u vrijeme stvaranja države. Znali smo što želimo, a to je bilo stvoriti svoju državu, i sva strategija je proizlazila iz toga.
Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika države Franje Tuđmana došlo je do promjena u definiranju osnovnih društvenih ciljeva i interesa različitih društvenih skupina. Na vlast su došli ljudi koji su Hrvatsku vidjeli u jačem povezivanju sa državama od kojih smo se odvojili u procesu stvaranja države.
Na gospodarskom planu prevladala je politika napuštanja slobodne konkurencije, te je došlo do monopolizacije gospodarstva i stvaranja nekoliko velikih korporacija u rukama uske grupe koji su dobili zadatak obnoviti poduzeća na tržištu bivše Jugoslavije.
I iz tih podjela oko vizije razvoja države i gospodarstva nastale su i sve osnovne društvene podijele i sukobi.
Da bi se ti sukobi prevladali hrvatska intelektualna elita mora postići konsenzus oko toga koji su nam najvažniji problemi i interesi, te na osnovu toga razviti strateški plan daljnjeg ostvarenja naših interesa i rješavanja problema.
Planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme, a koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja strateškog cilja, to jest cilja o kojem ovisi opstanak u realnom okruženju. Pri planiranju je potrebno jednako dobro poznavati okruženje i veze sa okruženjem, kao i sam sustav.
Da bi strategija bila uspješna ona se mora temeljiti na realnim podacima o vlastitim bilancama, o okolini i o prednostima u usporedbi sa protivnikom. Kako bi se strategija ostvarila svaki sustav mora svoje resurse i sposobnosti usmjeriti tamo gdje je vjerojatnost uspjeha najveća. Svaki sustav može odabrati različite strategije opstanka, a one mogu biti ofanzivne, defanzivne, konzervativna, oportunistička itd.
Preduvjet za ispravno kreiranje strategije je analiza situacije.
U tom cilju stratezi svakog sustava trebaju definirati i realno sagledati najvažnije unutarnje i vanjske čimbenike kako bi došlo do najboljeg načina za ostvarenje željenog cilja. Pri tome je potrebno što bolje prepoznati resurse i sposobnosti “strateških neprijatelja“, a to su svi koji imaju suprotstavljene interese. Čak i kada su oni formalni saveznici istovremeno su i prirodni neprijatelji. Svi njihovi prirodni strateški neprijatelji su naši prirodni saveznici, čak i kada imamo vrlo loše međusobne odnose. Na osnovu spoznaja o vlastitim i protivničkim resursima moguće je napraviti plan o što uspješnijem povećanju vlastitih interesa i ciljeva.
Za kreiranje hrvatske državne strategije nužno je poznavati geostrateške interese na našem području svih naših susjeda i velikih sila.
Najveći egzistencijalni problem države je odlazak mladih i demografski slom Hrvatske
Tu nam je najveći prirodni protivnik Njemačka koja svojom ekonomskom politikom stalnog visokog suficita usisava radnu snagu iz svih okolnih država koje vide ekonomski nepismeni političari. To su svi oni političari koji dječje naivno vjeruju kako se gospodarski problemi rješavaju poznavanjem jezika i poznanstvima sa važnim europskim i svjetskim političarima. Takva poznanstva su dobrodošla za prikupljanje bitnih informacija o možebitnim promjenama u međunarodnoj politici i pravovremenom prepoznavanju novih opasnosti. Međutim, takva poznanstva mogu vrlo malo pomoći gospodarstvu. Dapače, naivni političari svojom naivnošću mogu drugima otkriti informacije koje našim gospodarskim konkurentima mogu biti vrlo vrijedne. A tržišno gospodarstvo je rat protiv konkurencije. Onaj tko u tom ratu pobjedi jede pobijeđene i uzima njihove resurse. U tom ratu naivni političari svojim neznanjem mogu često čak i prihvatiti savjete od kojih samo strana konkurencija ima koristi, te na taj način mogu domaćem gospodarstvu nanijeti više štete nego stotinu korumpiranih političara koji su zbog jednog odreska spremni zaklati kravu.
Najveći geostrateški problem je vrlo uski jug Hrvatske od Splita do Boke Kotorske
Nakon najvećeg egzistencijalnog problema Hrvatske, iseljavanja, naš najveći geostrateški problem je vrlo uski jug Hrvatske od Splita do Boke Kotorske. Tu interes za izmjenu granica imaju Bošnjaci, Srbi, Rusi i Turci, a i svi Arapski i Iranski islamisti. Zbog toga je u obranu Juga Hrvatske od Splita do Crne Gore potrebo uložiti najviše materijalnih i političkih napora.
A jedini prirodni saveznik u obrani ovog prostora su Amerikanci pošto je njihov strateški interes zaustaviti Ruse na putu prema Jadranu.
Tu najveća opasnost prijeti od Bošnjaka pošto je za njih prodor na Jadran najvažniji cilj o kojem dugoročno ovisi njihov opstanak.
U prodoru prema Jadranu Bošnjaci su poticajima postotak Bošnjaka u Mostaru i Stocu uspjeli približiti postotku Hrvata. Kada u Mostaru postanu relativna većina poticaje za naseljavanje Bošnjaka i bogatih Arapa će usmjeriti prema Ljubuškom. Nakon Ljubuškog na red dolazi Neum i Metković, a na kraju Dubrovnik. Najveći pritisak na ovo područje dolaziti će od Bošnjaka sa područja Bihaća i Tuzle. To su područja koja su bošnjački ideolozi spremni prepustiti Srbima kako bi oni njima pomogli u prodoru na Jadran.
Ovakav dogovor je napravljen 2017. uz podršku Putina i Erdogana, ali je ta srpsko-bošnjačka koalicija razbijena zahvaljujući aktivnostima predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i zahvaljujući tome što se Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske boje kako bi i oni mogli doći na red kada Bošnjaci isele Hrvate.
Istovremeno sa time demografski napad na Dubrovnik i Konavle je realno očekivati i iz Srbije, Rusije i Turske kupovinom kuća kapitalom koji dolazi iz tih država.
Najbolja obrana od toga je omogućiti državljanima udaljenijih zapadnih država što lakšu kupovinu kuća i građevinskih terena, kako bi se cijene što više digla. Kako bi se zaštitila dubina teritorija u BIH poticaji lokalnom hrvatskom stanovništvu moraju biti daleko veće, i to u dubinu teritorija BIH skroz do Mostara, Čapljine, Stoca i Trebinja. Svi seljaci na tom terenu morali bi imati pravo bezcarinskog izvoza u Hrvatsku do iznosa od 2 milijuna kuna, a države službe bi morale smisliti kako to uskladiti sa propisima EU. Također bi svi hrvatski branitelji i njihova djeca, vojnici, policajci i povratnici iz inozemstva koji žele graditi kuće na ovom području morali dobiti beskamatne kredite za izgradnju obiteljskih kuća na području Dubrovačke županije, te na području čitave Hercegovine, barem 30 kilometara od granice sa Hrvatskom. Zainteresiranima bi trebalo pokloniti neizgrađena zemljišta, pod uvjetom da tu sagrade obiteljsku kuću u određenom roku. Zainteresiranima treba dodijeliti građevinske parcele veličine najmanje 40 x 40 metara, s tim što bi kuće trebale biti najmanje 15 metara udaljene od susjednih kuća. Svaka kuća bi trebala imati podrum ispod cijele površine.
Takve kuće bi imale više funkcija;
Prva funkcija je omogućiti mladim obiteljima dovoljno prostora za odgoj većeg broja djece.
Druga funkcija je povećati broj Hrvata u zoni doline Neretve i Dubrovačkom zaleđu.
Treća funkcija bi bila da podrumi posluže kao obrambene točke u slučaju nekoga možebitnog budućeg vojnog sukoba.
Također bi trebalo izgraditi autocestu Popovim poljem u BIH kako bi se na čitavom teritoriju povećao broj Hrvata, te kako bi se povećala robna razmjena između Hrvatske i Crne Gore, što je u obostranom interesu.
Osim toga Hrvatska geopolitika bi morala povući jake poteze u cilju razbijanja bošnjačke nacionalne politike.
Bošnjaci su u ratu provodili vrlo snažnu politiku nacionalne homogenizacije, prije svega izazivajući što veće sukobe sa Hrvatima, te prikazivanjem Hrvata kao jedinih krivaca za te sukobe.
Populaciju muslimana bi trebalo ponovno podijeliti na Bošnjake i na Hrvate muslimanske vjere. Sve one koji se izjašnjavaju kao Hrvati muslimanske vjere trebalo bi tako i tretirati, te im omogućiti stjecanje hrvatskog državljanstva i rada u Hrvatskoj, ali ne na području Dubrovnika, Metkovića i Ploča. One koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci treba tretirati kao i sve druge strance, ili etničke manjine.
A kako bi se smanjio broj stranaca u Hrvatskoj uvoz strane radne snage treba smanjiti kako bi se cijena rada povećala. Time bi riješili i drugi najveći hrvatski geopolitički problem, a to je problem egzistencijanog opstanka stanovništva.
Najlošiji poduzetnici ne mogu preživjeti zabranu upošljavanja stranaca, ali to je dobro za one koji prežive tržišnu selekciju na sposobne i nesposobne. Dok god država bude pomagala nesposobnima sposobni neće moći rasti, niti će se iseljeni Hrvati početi vraćati kući iz inozemstva.
Kako bi se iseljeni počeli vraćati država mora snažno podupirati malo poduzetništvo sa više, prije svega, poreznih olakšica.
Iz sustava PDV-a treba isključiti sva poduzeća i obrte koji imaju godišnji promet manji od 2.000.000 kuna. Time bi supstituirali nepotrebni uvoz jeftinijom prodajom proizvoda malih poduzeća kroz mnogobrojne male kvartovske i seoske trgovine.
Osim toga potrebno je ukinuti, ili smanjiti trošak čitavog niza raznih odobrenja, certifikata, koncesija, dozvola i ostalih nepotrebnih troškova.
Sa takvim olakšicama mnogi iseljeni Hrvati bi dobili priliku vratiti se kući i primijeniti znanja i iskustva koja su stekli u drugim državama, te uložiti stečeni kapital u svoj mali privatni posao. Time bi riješili i egzistencijalni problem demografskog nestanka, a i geostrateški problem vjerojatnog gubitka dijela teritorija.
Izvor: https://novenews.net/hr/drustvo/pozeljna-hrvatska-geopolitika-i-geostrategija-394
