Na dan obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosne naši političari uredno su položili vijence, izgovorili uvježbane rečenice i stali pred kamere kao da komemoriraju projekt koji razumiju, poštuju ili su ikada bili spremni braniti. Mi to na Poskoku nismo prenosili, ne zato što nam HZHB nije važna, nego zato što je to što oni rade — čisto licemjerje. Jedan dan vijenci, sutradan trčanje na noge Mati Graniću. Najgora moguća kombinacija političke dvoličnosti i potpuno izgubljenog identiteta. Jer nije riječ o običnom protokolu: riječ je o apsurdnoj situaciji u kojoj ljudi poziraju uz HZHB, a surađuju s čovjekom koji je odigrao ključnu ulogu u njenom gašenju. To nije komemoracija, to je auto-satira.
Mate Granić nije slučajni lik u povijesti HZHB. On je arhitekt politike koja stoji iza masovnih izručenja hrvatskih branitelja iz HZHB i politike koja je omogućila selektivne optužnice — uvijek protiv jednih, nikad protiv drugih. Bio je zagovornik “realnosti”, što je prevedeno značilo: prepustiti one koji su nosili obranu naroda, očekivati milost od međunarodnih centara moći, i povjerovati da će diplomatska fleksibilnost zamijeniti istinu. Njegov narativ “spašavanja Hrvatske” uvijek se plaćao tuđim glavama — glavama HZHB, glavama generala, glavama vojnika koje je vlastita država isporučivala kao žrtvene ponude. Ta politika nije bila kukavičluk pojedinca, nego cijelog tadašnjeg zagrebačkog establishmenta. Ali Mate ju je provodio s glatkoćom čovjeka koji vjeruje samo u pragmu, nikada u princip.
Rezultat te politike bio je brutalno jasan: jedina vojska na prostoru bivše Jugoslavije koja je spašavala druge — Vojska HVO-a koja je vadila ljude iz logora ABiH, spašavala Hrvate, Muslimane, Srbe, spašavala civile iz Gornjeg Vakufa, Mostara, Uskoplja, Kreševa, Žepča , Jajca, Bihaća , deblokirala Sarajevo, pomogla u evakuaciji 400.000 Bošnjaka u Dalmaciju — završila je na optuženičkoj klupi kao “UZP konstrukcija”. To nije bila povijesna slučajnost. To je bio državnički propust, politička izdaja i diplomatski kukavičluk. U Haagu je završila vojska koja je imala najčišći humanitarni trag, a izvan Haaga ostali su stvarni ideološki komandanti, logističari i politički šefovi drugih strana. HVO je postao lak plijen zato što ga Zagreb nije branio, a Sarajevo ga je htjelo eliminirati. U toj jednadžbi Mate Granić je bio jedan od najvažnijih operativaca hrvatske politike koja je pristala na tu liniju.
Kad danas gledamo naše političare kako polažu vijence u ime HZHB, dok istovremeno surađuju s Granićevim krugom u “okupiranom Zagrebu”, to nije nostalgija nego groteska. Jer da HZHB danas postoji kao stvarni politički entitet, a ne kao protokolarna uspomena, Mate Granić bi bio prvi čovjek za kojim bi institucije BiH, u sadašnjoj interpretaciji događaja, tražile međunarodnu potjernicu. To nije pretjerivanje. Pogledajte kako Sarajevo danas tretira bilo kojeg HVO-ovca protiv kojeg nema ni ozbiljnih dokaza — a onda zamislite kako bi bilo tretirano političko vodstvo koje je provodilo ključne bilateralne dogovore. U isto vrijeme, naši današnji “čuvari HZHB-a” ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Polože vijenac i odu na sastanak s čovjekom bez kojeg bi povijest tog političkog projekta imala potpuno drugi epilog.
Zato Poskok ne prenosi njihove obljetnice. Ne zato što ne poštujemo HZHB — nego baš zato što je poštujemo. Jer HZHB nije bila protokol, nego ratna realnost i okvir obrane jednog naroda. HZHB su stvorili ljudi koji su ginuli, spašavali civile, radili nemoguće i držali prvu liniju kada se Hrvatska tek sastavljala iz pepela. Oni koji danas polažu vijence nisu ti ljudi. To nisu ni njihovi politički nasljednici. To su isti oni koji su godinama šutjeli dok se narod kriminalizirao, dok se zapovjednici izručivali, dok se presude pisale jednostrano, dok se hrvatska povijest svela na podnošenje tuđih narativa. Njihovo polaganje vijenca nije sjećanje — to je zloporaba simbolike.
HZHB zaslužuje čast, ali ne od onih koji bi sutra opet birali Granićev model javne politike: trgovina, šutnja i poslušnost, sve dok im vlastiti položaj ostaje netaknut. Mi u takvom teatru nećemo sudjelovati. Tko želi — neka polaže. Mi prenositi nećemo. Dok se istina o HZHB-u ne bude govorila jasno, imenom i prezimenom, bez straha i bez kalkulacije, svaki njihov vijenac je samo dekor za fotografiju, ništa više.
Ivan URKOV l POSKOK
