Ukrajinskim žitom, problematične kvalitete i bez minimuma standarda koje propisuje EU s obzirom na tretman i izloženost pesticidima nakrcava se prema pouzdanim informacijama i osječke silose.
DIKTATURA SOLIDARNOSTI
U svijetu u kojem živimo i povijesnim vrijednostima koje baštinimo, pri čemu ne mislim samo na hrvatski narod, nego na narode kršćanske zapadne civilizacije, do jučer bi bilo besmisleno javno koristiti sintagmu – diktatura solidarnosti.
Zar ne?
Kako može biti diktatura nečega tako plemenitog?
Bojim se da se ovaj progresivistički svijet kome se vrijednosno tepa “svijet i društvo 21. stoljeća” u svojevrsnom stampedu prevrednovanja svih dojučerašnjih termina, simbola i vrjednota, od obitelji, ljubavi, morala, slobode, estetike, etike, teologije, filozofije, znanosti, spolnosti do života čovjeka, upustio i u diktaturu svih tih redefiniranih vrijednosti i pojmova, pa tako i solidarnosti.
Evo primjera.
I razloga.
Primjer prvi
Jugoslavija, a u biti Srbija, kao i sve prijetvorno o čemu smo otvorili razgovor u uvodnim rečenicama, samo jugoslavenska maska srpske stvarnosti, napala je hrvatski narod 1991. godine, fokusirajući vojnu invaziju i agresiju na uži državni teritorij hrvatskog naroda. Nikakve dvojbe ni po jednom načelu na kojemu je počivala zapadna kršćanska civilizacija i tzv. slobodni svijet, nije bilo oko istinske ocjene o čemu se tu radilo.
No, i za takvu ocjenu morao se, usprkos kamerama i televizijama cijeloga svijeta, dogoditi Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja.
Pa su se na jedvite jade univerzalno priznala postojeća načela o srpskom agresoru i hrvatskom pravu na obranu opstanka.
I slobode.
Više od godinu dana od otvorenog iskazivanja agresivnih namjera i prijetnji do međunarodnog priznanja načela da Hrvati imaju pravo na državnost, dogodila se obrana ili bolje rečeno, dogodilo se da su nenaoružani Hrvati uspjeli spriječiti silno naoružanu Srbiju da uništi njihovu proglašenu državu, iako je Srbija okupirala trećinu životno važnog prostora.
Ubijeno je oko 15 tisuća ljudi, prognano i raseljeno oko 500 tisuća ljudi.
Agresor je tijekom prve faze vojne agresije po najrigoroznijim kriterijima američkih osiguravatelja, primjenom njihove metodologije izračuna, samo u ljudskim gubitcima Hrvatskoj nanio štetu od oko tadašnjih 20 milijardi US dolara, dok su se izravne materijalne štete procjenjivale na 40 milijardi dolara.
Nisu uzeti u obzir ukupni negativni efekti na svim razvojnim područjima nacije, što bi po mjerljivim svjetskim standardima te štete multipliciralo na 200 milijardi dolara.
Reakcije pripadajućeg svijeta su bile:
Embargo na naoružanje Hrvatskoj, i Srbiji koja nije znala što će s oružjem, pri čemu valja naglasiti da je to primarno značilo monopoliziranje prava najvećih sila na nadzor embarga, te selektivno kršenje toga embarga uz daleko veće cijene naoružanja od tržišnih.
To je silovito iscrpljivalo napadnutu zemlju, pa iako nam se propuštalo oružje, ukupno je to strateški slabilo hrvatske šanse na održanje mlade države a pogotovo na stvaranje preduvjeta za nužne vojne akcije oslobođenja okupiranih teritorija.
Hrvatska je bila tada zahvalna čak i u slučajevima kad bi neprijateljske politike na trenutak bile manje rigidne, a rijetkim prijateljima se izražavala zahvalnost na svakom koraku.
Nismo uvjetovali nikome ništa, niti prekoravali one koji nas ne razumiju, iako smo imali univerzalno moralno pravo.
Drugo, umjesto bezuvjetne potpore Hrvatskoj na oslobođenje okupiranih teritorija, pripadajući svijet je nastavio, usprkos političkom priznanju prava na državnost Hrvatima, tolerirati i podupirati pravo okupacijskih srpskih vlasti na okupaciju i tako istaknuti zahtjev na paradržavnost. Pred očima cijeloga svijeta su se događala neviđena zlodjela protiv šačice preostalih Hrvata pod okupacijom, uništavane su hrvatske povijesne i kulturne vrijednosti i pljačkana zemna i prirodna bogatstva.
Treće, nakon prve faze podjele zajedničke imovine bivše SFRJ, a prije svega financijskog duga, što je bio primarni interes zapadnih financijskih krugova, Londonski i Pariški klub su agresoru Srbiji otpisali 50 % naslijeđenog duga, Hrvatskoj ni centa.
I, ne samo to.
Zbog okupacije, otvorenog ratnog rizika, sukoba u BiH od čijega je raspleta ovisio hrvatski narod u cjelini i njegova ukupna državnost, s tim i opstanak uopće, mlado i teško ranjeno hrvatsko gospodarstvo je bilo izloženo iznimno visokim kreditnim i sigurnosno-financijskim zahtjevima u nastojanju uključivanja u međunarodne ekonomske procese.
Za minimum funkcioniranja plaćane su strahovito visoke kamate istim onima koji su agresoru otpisali polovicu duga.
Hrvatska je, ako izuzmemo simboličke geste na pojedinačnim slučajevima, u pravilu humanističkog ili kulturološkog značaja, koje se u zemljama donatorima moglo predstaviti lijepom pričom, obnavljala razrušene gradove, infrastrukturu i domove ljudi posuđujući novac od svjetskih kreditora po najnepovoljnijim uvjetima.
Uz to, na Hrvatsku je u procesu integriranja u euroatlantske saveze kao politički eliminacijski preduvjet primjenjivan pritisak obnove objekata i naknade ukupne, pa i izmišljene imovine pripadnicima neprijateljske vojske i okupacijske paradržave. Novcima koje Hrvatska nije imala i koje je od istih onih koji su vršili politički pritisak morala posuđivati pod lihvarskim uvjetima.
Priča druga
Rat u Siriji je predstavljen kao pokušaj rušenja diktatora Asada i vraćanja slobode sirijskom narodu, te mira i sigurnosti na Bliskom istoku.
Hrvatska je bila pred vratima EU.
Nije mogla odlučivati.
I, imala je Hrvatska u Siriji imovinu koju su američke specijalizirane kompanije za procjenu vrijednosti energetskih nalazišta procjenile na 20 milijardi dolara 2003. godine.
Hrvatska nije ni htjela, ni tražila rat u Siriji, niti je imala snage i volje usrećivati sirijski narod, koji, da ironija bude veća ni od koga nije tražio usrećivanje.
Ali, naši, već tada saveznici – odlučili usrećiti Sirijce.
Epilog usrećivanja smo gledali pisljednjih deset godina, gledamo i danas.
No, nama važniji epilog je da je hrvatska kompanija INA u kojoj smo gotovo polovični suvlasnici, ostala zbog izgubljenih energetskih nalazišta nafte i plina bez, po nekima oko 65 milijuna, po nekima i po tvrdnji samoga Asadova ministra financija, bez 110 milijuna dolara – mjesečno.
Zamislite tu žrtvu i solidarnost za “slobodu” sirijskog naroda, koju, jasno je danas kao dan – Sirijci nisu željeli.
Svejedno, bili smo i ostali solidarni.
Bezuvjetno i bez naknade za goleme štete koje smo pretrpjeli zbog takve solidarnosti.
Pitate se koliko su naši saveznici bili solidarni i koliko su svojih milijardi dolara izgubili u borbi za slobodu sirijskog naroda?
Uuuuf.
Treba li naslućivati da se tu i tamo probije informacija o tome da su se uglavnom fokusirali svoju vojnu intervenciju isplatiti golemim otimačinama prvenstveno nafte i plina s područja na koja su “donijeli” slobodu.
Priča treća
Rusija napala Ukrajinu.
Cijeli slobodni svijet je reagirao i odlučio pomoći Ukrajini obraniti se od ruske agresije. Hrvatska se odmah uključila u sve akcije slobodnog svijeta. Što na temelju vlastitih teških uspomena i iskustava, što zbog formalne pripadnosti savezima slobodnog svijeta.
Ispravno, i moralno, i praktično-politički.
Ta pomoć je od načelne naravi tijekom godinu dana ukrajinske borbe za slobodu, poprimila narav strane u sukobu. Do te mjere da je Ukrajina postala formalna vrijednosna razdjelnica svijeta. Ne samo među državama u međunarodnoj zajednici, nego i među ljudima i političkim grupama unutar zemalja te svjetske zajednice.
Moglo bi se reći da je i to načelno, jer se ta razdjelnica potpuno oslanja ili temelji na univerzalnom civilizacijskom pravu na slobodu naroda i osudu svakog nasilja i agresije protiv naroda.
No, između pomoći i solidarnosti, koje univerzalno počivaju na realnim mogućnostima i preuzimanja na sebe tereta posljedica ukrajinske borbe za slobodu neovisno i ne gledajući na vlastite mogućnosti, velika je razlika.
Hrvatska, ali i povelik broj europskih država i naroda, sve očitije preuzima na sebe nesagledive posljedice rata. U svim ratovima u povijesti, pa i u Drugom svjetskom ratu gdje su SAD stotinama tisuća života svojih mladića platile slobodu zapadnoeuropskih naroda, temelj svake slobode i ključni teret pobjede protiv agresora podnio je i nosio napadnuti narod. Gotovo da se ne pamti u povijesti poklonjena sloboda.
Tako će biti nužno i s ukrajinskim narodom.
Oni ginu, bez njih ne vrijedi zapadno oružje. Oni će ili pobjediti i opstati, ili biti poraženi i nestati.
Tako mora biti.
Jer, to je njihov, a ne naš rat.
Koliko se god doslovno naturalo narodima Europe da je to rat svih naroda, nije.
Niti smije biti.
Jer, ni jedan narod Europe, pa ni hrvatski narod neće trpjeti posljedice nestanka ili progona, kao što ne trpi bol smrti i razaranja danas, a neće ni uživati plodove ukrajinske slobode ako i kad oslobode zemlju.
Smijemo li onda biti veći Ukrajinci od Ukrajinaca?
Smijemo li onda, analogno tome dopustiti da nam ukrajinski vođa Zelenski bude arbitar, moralni lider i mentor, te da on danas i bilo tko uz njega određuje naše ponašanje?
Nikako.
Ne bi se smjeli ponašati ni kao da trpimo bol koju trpe Ukrajinci, jer bi u tom slučaju bili lažovčine i prevaranti, niti bi smjeli iskazivati veću radost nakon pobjede ili se ponašati kao da nam pripadaju prava upravljanja ukrajinskom slobodom.
Ni jedno, ni drugo od nas nitko ne smije tražiti.
Čitam da je Hrvatska pristupila nekakvoj organizaciji za procjenu i upravljanje ratnom štetom Ukrajine, te iznalaženju modela obnove Ukrajine. To je novoformirana međunarodna organizacija.
EU, dakle i Hrvatska je, neovisno o pojedinačnoj pomoći svake zemlje, do sada Ukrajini platila milijarde eura radi održanja ukrajinskog državnog proračuna i funkcioniranja državnih službi u ratu. Te novce EK isplaćuje ili iz europskog proračuna, ili posuđuje, a u jednom trenutku je bila predložena, ne znam je li usvojena konačno, odluka da EK prema procjeni, a na temelju bjanko odobrenja predsjednika država i vlada u Europskom vijeću može angažirati i pozajmice na financijskom tržištu radi hitnih kriznih intervencija, pogotovo radi obrane Ukrajine.
Mađarska je pribita na stup srama jer se ne slaže s idejom i namjerom briselske administracije da po vlastitoj procjeni isplaćuje i donira zajednička sredstva Ukrajini.
Europska unija je na do sada nezabilježen način u povijesti pomogla i pomaže Ukrajini.
Je li ta pomoć u svim slučajevima bezuvjetna i motivirana nužnošću obrane načela slobode naroda?
S druge strane, ponaša li se ukrajinski predsjednik Zelenski kao lider koji cijeni i poštuje tu pomoć i iskazuje li u svojim javnim istupima dužno i primjereno poštovanje državama i narodima radi te pomoći?
Niti je prvo, a još manje drugo.
Već odavno, praktično od početka ruske agresije Zelenski primarno svoju državnu odgovornost za sudbinu ukrajinskog naroda delegira na sve nacije i države koje mu dođu u fokus, pribjegavajući vrlo često klasičnom licitiranju visinom očekivane i pružene pomoći, čega tjekom jednogodišnjeg rata nisu bile pošteđene mnoge države, od Njemačke, Francuske, Izraela do, posebno Mađarske, koju je, posebno mađarskog lidera Orbana, Zelenski grubo javno kritizirao.
Razlozi su uvijek bili – te države nisu u datom trenutku radile točno ono što Zelenski misli da trebaju, makar to što on od njih očekuje tim državama i narodima izazivalo nesrazmjerne neposredne i još veće potencijalne strateške štete.
Uzmimo dva primjera krajnjeg licemjerstva i cinizma
Mađarskoj se strahovito zamjera jer nije htjela pristati na bojkot ruske nafte i plina, koje, i jedno i drugo dobiva preko naftovoda i plinovoda koji vode preko Ukrajine. Mađarska nema alternative, njeno gospodarstvo, kompletan poredak i egzistencija milijuna Mađara ovise o ruskim energentima. Ili bar ovise toliko da bi njihovo gospodarstvo slomila pretežitost na oslonac LNG i ne-ruske nafte putem alternativnih (hrvatskih) sustava. Ne zbog Hrvatske i cijene naših usluga, nego zbog razlika u cijenama svijetskih i ruskih energenata. Ni jedna ekonomija ne može u svojoj konkurentnosti kompenzirati razlike od 20 ili 30% u cijenama energenata.
Mađarska je zbog toga pod stalnim udarom EK (tu su i vrijednosni i ideološki pritisci i agende načina života).
S druge strane, Ukrajina uredno održava, servisira i od Rusije tjekom cijeloga rata naplaćuje usluge transporta plina i nafte preko svoga teritorija.
Pristojni ljudi će, iako je to krajnje čudno, reći da valjda Zelenski zna zašto to radi i zašto ne zatvori te naftovode i plinovode.
Nitko ga zbog toga ne napada niti naziva rusofilom.
EK donosi odluku o ukidanju carina na ukrajinsku pšenicu uz obrazloženje da se na taj način omogućuje Ukrajini izvoz pšenice na svjetska, primarno afrička tržišta, čime se s jedne strane omogućuju Ukrajini neophodni prihodi, a s druge strane spriječava glad siromašnih afričkih naroda.
No, ukrajinski trgovci i oligarsi žito prodaju, prvo na mađarskim granicama, a zatim na poljskim i rumunjskim granicama lokalnim trgovcima po duplo nižoj cijeni od cijena njihovog domaćeg žita, inače značajno kvalitetnijeg i certificiranog po europskoj nužnoj standardizaciji kvalitete, čime izravno izazivaju štete od više stotina milijuna eura tim europskim zemljama i njihovim poljoprivrednicima.
Mađari su bili izloženi prvi, prvi su reagirali, zabranili uvoz ukrajinskog žita, nužno zaštitili svoje poljoprivrednike i ekonomski poredak i bili žestoko napadnuti, prvo od Zelenskog, zatim iz Bruxellesa, kao Putinovi saveznici, a kad su se javili Poljaci, Česi, Rumunji i svi ostali u tom krugu neposredno izloženih zemalja i zabranili uvoz, bolje rečeno besramnu prevaru koja nema nikakve veze s interesom ukrajinskog naroda, uključila se EK s intervencijom teškom stotine milijuna eura kompenzacija oštećenim državama.
Iz zajedničkih sredstava tih država!?
Tim ukrajinskim žitom, problematične kvalitete i bez minimuma standarda koje propisuje EU s obzirom na tretman i izloženost pesticidima nakrcava se prema pouzdanim informacijama i osječke silose.
Sve u ime i za ime ukrajinske slobode!?
Nema ni jedne, baš ni jedne europske države (govorim o članicama EU i NATO, te partnerskim državama) koja nije uložila i dala, koja ne daje nesrazmjerno ikada u sličnim situacijama, pa i iznad svojih mogućnosti u raznim vidovima pomoći Ukrajini.
Trpeći goleme udare, prvenstveno energetske i kompenzirajući te udare snažnim socijalnim intervencijama država.
Nema besplatnog ručka.
Sve to će države morati naknadno kompenzirati na uštrb svoga razvoja i iz svoga proizvoda.
No, ako pristajemo i smatramo normalnim da Zelenski (kao glasnogovornik naravno) nameće pravila ponašanja danas kao vođa i moralni zapovjednik slobodnog svijeta zadaje zadaće i moralno, pa i politički presuđuje, treba li očekivati da sutra, nakon ukrajinske pobjede svi koji preuzimaju teret obrane Ukrajine preuzmu i ulogu u upravljanju tom zemljom?
Bilo bi logično.
I primjereno recipročno.
Ako već Hrvatska, Mađarska, Slovenija, Slovačka plaćaju obranu Ukrajine i ulaze u razne novoizmišljene međunarodne organizacije za procjenu štete i načine obnove (čitaj vrlo vjerojatno plaćanja, po mogućnosti darovanog) je li realno očekivati da recimo BlackRock, američki investicijski gigant s portfeljom od preko deset tisuća milijardi dolara koga je Zelenski već istaknuo kao dogovorenog investicijskog partnera u obnovi Ukrajine, beskamatno i bez kolaterala prepusti tisuće milijardi svojih novaca Zelenskom na upravljanje?
Koliki će udio u obnovi slobodne Ukrajine sutra imati kompanije naroda koje iznad svojih mogućnosti financiraju obranu Ukrajine i tko će o tome odlučivati?
Hoće li nam se ponoviti sirijski scenarij solidarnosti i obrane slobode naroda?
Hm.
Zato ova priča s ukrajinskom borbom za slobodu poprima sve mučniji okus, iako je do jučer bilo nezamislivo da pojam slobode može postati bljutav.
Koliko se god ljudi zgražali informacijama da je Zelenski tražio da se obrati svijetu na Eurosongu, na finalu Svjetskog prvenstva, to se može svrstati pod dezorijentaciju ili neku vrstu očajnog poziva za pomoć u srazu s nadmoćnim neprijateljem, makar se nikada nitko nije tako ponašao, a primjera je puna svjetska neposredna memorija, to je zanemarivo, ili probavljivo.
Ali zapovijedanje solidarnosti s inzistiranjem moralnim, političkim i međunarodnim ucjenama na postupcima bez obzira na evidentne i velike štete “solidarnim državama” i narodima je bez presedana i kompromitira pojam slobode više nego bilo što do sada.
O tome bi kreatori globalne javnosti i politike morali razmisliti, a to hrvatski narod, iako se ne može globalno suprotstaviti tome, ne bi smio prihvatiti kao normalan ili čak uzoran standard u svojoj zemlji.
Sloboda ne može biti predmet moralne i političke ucjene, niti solidarnost smije biti nametnuta.
Jer i u prvom i u drugom slučaju imamo posve suprotne efekte, ali i sadržaje.
