Danas je obljetnica smrti vukovarskog heroja, Marinka Antunovića – Bosanca. Upravo na današnji dan, Bosanac je 2001. godine u svom zagrebačkom stanu ,nažalost kao i mnogi drugi branitelji, život okončao – samoubojstvom…
Marinko Antunović je odrastao u selu Ljubače nedaleko od Tuzle. U ondašnjoj vojsci obučen je za pomorskoga diverzanta, a 29. studenoga 1989. godine sa skupinom istomišljenika na tuzlanskom korzou zapalio je jugoslavensku zastavu nakon čega je azil potražio u Hamburgu u kojem je dočekao ’91. i početak Domovinskog rata.
“Odlučio je otići u Vukovar gdje stiže 26. lipnja, a iz zapovjedništva grada uputilo ga je zapovjedniku 4. bojne 3. brigade, Stipi Radasu. Vježbao je prvo na pustari Opatovac, a nakon što je tzv. JNA tu vojarnu ZNG napala zrakoplovima, seli se u Vukovar u zgradu Gimnazije. Isticao se ozbiljnošću u pripremama, a u akcijama istjerivanja četnika iz rubnih dijelova Borova Naselja uvijek je bio na čelu. Nakon Gimnazije je raspoređen na najugroženiji dio obrane, na silos “Đergaj” koji je bio stalna meta napada. Kada bi područje između Brsadina i silosa “Djergaj” minirali oni koji su se pridružili agresiji, Marinko i njegovi mine bi digli ispaljivanjem protugradnih raketa”.
Kada je 25. kolovoza krenula otvorena agresija i kada su ZNG preuzeo Ivica Arbanas i Pero Perić , Marinko će dobiti zapovijed da pomogne našima na Lipovačkom putu, dijelu Borova Naselja prema Trpinji. Toga dana tzv. JNA je zamislila zauzeti Vukovar u jednom danu i to tako da će prije podne zauzeti Borovo Naselje, što su računali težim zadatkom, a onda nakon ručka ostatak Vukovara. Sam Marinko govoreći o tome za života kaže: “Odbijamo četnički napad, uništavamo jedan tenk i samo metar od mene gine moj suborac Vinko Budimir Slon. Dijelovi njegova tijela i krv su bili po meni i od toga dana mi je bilo svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan sam ispalio 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh. Taj dan je završio našom pobjedom, potisnuli smo četnike i vise do pada Vukovara iz tog smjera nisu napadali.”
Nakon ove uspješne obrane Marinko Antunović Bosanac bit će raspoređen na Borovskoj cesti kod restorana “Dunav”.
Kako je Marinko Antunović – Bosanac bio izvježbani vojnik koji je znao baratati gotovo svim što bi mu došlo pod ruku, on će čas rabiti ručni bacač, čas tromblone, ali isto tako i strojnice i protuzrakoplovne topove. Kada 7. listopada uništava jedan transporter pucajući s položaja “Koreda”, bit će otkriven, a bojovnici iz Borova Sela pokrit će ga minobacačkom vatrom i bit će ranjen. Do tada će imati upisana uništena 3 tenka i 4 transportera. Prebacit će ga u bolnicu gdje će ga dr. Juraj Njavro, kako on kaže, “zakrpati”. U bolnici će se zadržati i pored teškog ranjavanja samo tjedan dana, tražeći da ga vrate na položaj na njegovu odgovornost. Ležat će i u podrumu restorana “Abazzia”, no kada je nakon teških borba neprijatelj uspio ući u Vinogradsku ulicu, on je krenuo tamo s Kapularovim lovcima na tenkove.
Suborci o njemu govore: “Taj Bosanac, iako je ranjen i šepa, tuče tenkove”, dok će sam Marinko reći: “Prije toga sam zbog teškog stanja moje noge mogao biti koristan samo na protuzrakoplovnom topu.” Tim topom će pokrivati područje prema Dunavu i Borovu Selu, a uskoro će imati priliku i iskoristit će je. Neprijatelj je napadao s dva MIG-a 21. Kada je Marinko jednog srušio, nastalo je pravo slavlje, a neprijatelj se osvetnički okomio na Borovo Naselje. Ukupno je bilo 16 naleta zrakoplova, a Marinko će reci da je srušio ukupno dva zrakoplova, no svi njegovi suborci tvrde da je riječ o tri. U Vinogradsku ulicu će se dovući šepajući, no na Bobotskom kanalu, gađajući iza nasipa željezničke pruge, uništit će tenk i transporter.
Sam je za života rekao: “Ispalio sam prvu raketu i fulao. Onda su oni pucali po meni i zatrpala me je zemlja, a i u cijev mi je ušla (zemlja). Izvadio sam zemlju iz cijevi i stavio drugi kontejner. Oko mene je nestajalo grmlje i padale su grane s drveća. Pucao sam i čuo jaku detonaciju. Minutu poslije sam podigao glavu i vidio iza nasipa kako tenk i transporter gore.”
Nekoliko dana uoči pada Borova Naselja, Marinko će se sa skupinom branitelja probiti u Vinkovce, a odmah će ga prebaciti u bolnicu “Rebro” gdje će mu prvo htjeti odrezati nogu, no dr. Sosa će mu je ipak spasiti. Nakon spašene noge, Marinko će proći mnoga ratišta poput Kupresa, a bit će umirovljen kao pripadnik 5. brigade ZNG u prosincu 1994. godine.
VIDEO: Suborci “Kao da ga je Bog poslao”
