Na današnji dan 1993. god. prilikom odlaska na intervenciju prema jednom od napadnutih borbenih položaja hrvatskih snaga na Oklajnici, mučki je ubijena medicinska tehničarka Ljilja Zrno, pripadnica HVO brigade “Kralj Tomislav”.
“Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala”, često bi to govorila. Kao da je znala… Željela je da naglas, slobodno može govoriti, koliko ljubi slobodu hrvatskog čovjeka. Trebalo ju je upoznati i vidjeti. Zračila je velikom snagom i smirenošću. Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života. Imala je snagu i hrabrost usprotiviti se smrti. Sestra Ljiljana Zrno, djevojka anđeoskoga lica i srca velikog baš kao njezina Hrvatska. Koliko su puta te blage krupne oči ulijevale nadu ranjenima i uljepšavale posljednje trenutke umirućima. Svaki atom njezinog bića živio je i disao za slobodu. I sada, dok šetate Duvanjskim poljem čut ćete priču o djevojci koja je svojom dobrotom i vjerom liječila rane bojovnicima. Vihor rata nosio ju je kroz rovove, šume, litice i sve nedaće. Za nju nije bilo nemogućeg, do ranjenika je morala doći. Znala je koliko je trebaju. Malo je tko imao srce i hrabrost ići tamo gdje je Ljilja išla. I momcima bi drugačije bilo samo kada bi vidjeli da je Ljilja uz njih. Ona je bila izvor njihove snage i sigurnosti. Kada bi bojišnica mirovala, a ona imala vremena za odmor, i to svoje vrijeme poklanjala bi njima. Kuhala im, tješila ih i savjetovala. Htjela je da na trenutak zaborave gdje su. Ljilja nije pružala pomoć samo bojovnicima, pomagala je i djeci, ženama i starcima. Svi mi, koji smo prošli rat i imali priliku upoznati tu iznimnu djevojku, uspomenu na nju čuvamo kao svetinju.
Tog tužnog 16. prosinca, tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati jedno veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahulje ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako drugačije nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koje li su samo to kukavice, pucati mučki u nekoga tko spašava živote. Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata, taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila druge kao samu sebe.
Taj 16. prosinac 1993. jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralj Tomislav. Taj dan zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović-Džaja iz Studenih Vrila.
Svi troje su imali svoje različite životne puteve, istu sudbinu, ali jedinstven cilj – LJUBAV prema svom narodu i svojoj Domovini.
Ivan Petrović Džajo je rođen u Mesihovini a živio je u Posušju. Pošto je mobilizacijom u travnju 1992. godine pri osnivanju 1. bojne Tomislav dragovoljno pristupio i raspoređen u 2. vod 1. satnije i tu stekao ratne prijatelje nije želio mijenjati postrojbu i prelaziti u postrojbe HVO Posušje. Upravo kada kad je bio na terenu, supruga mu je bila u drugom stanju i nakon njegove smrti rodila sina, a od ranije je imao kćerku. U prijateljskim razgovorima je vrlo često isticao važnost obitelji i djece te da su oni ti zbog kojih moramo ustrajati u borbi za slobodu svog naroda. Nažalost i supruga je rano preminula jer je oboljela od teške zloćudne bolesti.
Ljilana Zrno nije bila medicinska sestra, ali je izbijanjem rata dragovoljno pristupila i stavila se na raspolaganje izražavajući snažnu želju pomoći hrvatskom narodu za svoj opstanak i svoju slobodu i prijavila se u sanitet od prvog dana ratnih sukoba u travnju 1992. godine na Kupresu. Uopće nije trebala biti na terenu jer nije bila njezina smjena i mijenjala je ratnog kolegu koji je imao obiteljske obveze. Stradala je u zasjedi s medicinskom opremom, bez oružja i ne dvojeći što pucnjava još uvijek odjekuje iz Gračaca koji je na 200 m n/v prema Oklanici koja je na 1290 m n/v na terenu koji je i za planinare vrlo zahtjevan.
Ivan Radoš Đuro bio je na položaju „Treće oko“. Nakon što se razdanilo, zatražio je da mu se omogući da malo prije smjene koja je trebala biti tog dana u podnevnim satima, ide par sati ranije jer mu se sestra udaje i kao najstariji od petoro djece, ujedno i hranitelj obitelji bude na usluzi i pomoći organizacije svatova. Neposredno nakon što je sišao s Oklanice do Pomena počela je pucnjava i nije dvojio treba li se vratiti i pomoći svojim suborcima. Dočekan je u zasjedi i ubijen iz neposredne blizine, na istom mjestu gdje je samo pola sata ranije već prošao silazeći s Oklanice.
Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli i za koju su život dali! Počivali u miru Božjem.
Izvor:Željko Glasnović/Heroji HVO-a
