Iz medijskih izvješća smo upoznati da se u Sarajevu održava dvodnevna konferencija povodom 30 godina od osnivanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju njegovom nasljeđu i izazovima. Također smo iz medijskih izvješća upoznati o tome da su ovoj konferenciji nazočili predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT) Graciela Gatti Santana, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma Ujedinjenih nacija za kaznene sudove Serge Brammertz, pomoćnik glavnog tajnika UN-a i registrar Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove Abubacarr M. Tabadou i niz drugih uglednih pravnika. Konferenciju su organizirala, također su naveli mediji, udruženja “Pokret Majke enklava Srebrenice i Žepe” te Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Moramo istaknuti kako smo teško razočarani činjenicom da na ovaj važni skup povodom 30 godina rada ICTY nije pozvana nijedna udruga žrtava Hrvata u posljednjem ratu, bilo da je riječ o obiteljima poginulih, ubijenih i nestalih, logoraša … nijedan pravnik, nijedan predstavnik zajednice ovoga naroda.
Također moramo priznati da smo teško šokirani porukama koje su izrekli pojedini domaći i međunarodni sudionici konferencije što nam daje za pravo tvrditi kako se radi o krajnje pristranom skupu koji valjda smatra kako su žrtve u posljednjem ratu bile samo na jednoj strani.
To se savršeno uklapa u rad Haaškoga tribunala koji, kako pokazuje njegova ostavština, nije uopće mario za hrvatske žrtve, za teške i masovne zločine počinjene nad ovim narodom. Od Briševa, preko Križančeva sela, Buhinih kuća, Maljina, Dusine, ‘Osmice’ u Vitezu, Trusine, Doljana, Grabovice ili pak Uzdola u kojemu je na dan početka konferencije u Sarajevu obilježena 30 godišnjica masakra u kojemu je ubijen 41 Hrvat. Među njima bilo je 29 civila, od kojih troje djece Stjepan Zelić sa samo deset godina i njegova trinaestogodišnja sestra Marija u koje je počinitelj, pripadnik Armije BiH pucao na obiteljskome pragu. Ubijeni su zajedno s majkom. Kao i dvanaestogodišnja Jadranka Zelenika. Uostalom, kao i četverogodišnja Mladenka Zadro samo pet dana ranije u selu Grabovici kod Mostara. U krilu majke. I sve to u sklopu operacije Neretva ’93. Armije BiH.
Da ne spominjemo ritualna ubojstva s odsijecanjima glaveu središnjoj Bosni koje su počinili ratnici mudžahedini iz muslimanskih zemalja, masovna stratišta u Bugojnu.
Na konferenciju u Sarajevo nisu pozvane ni Anica Jurić iz Kaknja ili Serafina Lauš iz Travnika. Njima su pripadnici Armije BiH pred očima ubili po trojicu sinova i muževe. Isto su vojnici iste vojske napravili i Kati i Iliji Soldo iz Doljana kod Jablanice. Ilija je cijeli jedan dan proveo s haaškim istražiteljima 2004. godine na proplanku Stipića livadi objašnjavajući svaki detalj zarobljavanja i strijeljanja trojice sinova. Čemu je svjedočio očima. Umro je kao i Kata Soldo ne dočekavši ni haašku, ni domaću pravdu. Haaški sud njihove žrtve nije smatrao dovoljno vrijednim kako bi potvrdio stereotip kojim se u značajnoj mjeri rukovodio.
Kada se ima na umu da pred Haaškim tribunalom nije preesuđeno niti za jedno masovni zločin, odnosno prave zločinačke pothvate kojima su bili izloženi Hrvati središnje Bosne, dijela Posavine i sjeverne Hercegovine, onda je možda čak i bolje da nismo dobili pozivnicu za 30 godišnjicu rada Haaškoga tribunala. On po nama nije položio ispit. Pravdu su djelomično tek ispravili domaće pravosuđe čija je ostavština daleko važnija od one haaške. O tome govore i nedavno istraživanje koje je pokazalo da je do sada za ratne zločine prd svim sudovima, od haaškog do domaćih pravomoćno osuđeno najmanje pripadnika HVO-a i Hrvata. Oni su dobili nešto 1025 godina, bošnjačka strana 1400 a srpska preko 4000 godina zatvora uz sedam doživotnih kazni.
Koordinacija udruga Domovinskog rata HVO-a
