Zagrebački presedan mogao bi postati noćna mora istih onih koji ga danas slave.
Ako je suditi prema posljednjim medijskim reakcijama, “govor mržnje” u Hrvatskoj više nije pravna kategorija. Nije ni ustavna. Nije čak ni društvena vrijednost koju štitimo radi mira i sigurnosti. Ne – “govor mržnje” je naprosto govor koji novinari mrze, a ta definicija mijenja se iz dana u dan, ovisno o tome tko je na meti.
Jutarnji list posljednjih dana neumorno brani zaključak zagrebačke Gradske skupštine o zabrani govora mržnje na gradskim površinama. Naravno, što u praksi znači zabranu izvođača i simbola koje je Možemo! unaprijed stavio na svoj ideološki crni popis. Sve pod egidom “kulturnih standarda”. Standarda koje kroji politička većina i nekoliko “stručnjaka” iz medijskog kruga koji o svemu misle isto.
Problem? Vrlo jednostavan.
U zemlji od 556 jedinica lokalne samouprave – Zagreb nije jedini grad. Niti će njegova pravila vrijediti samo za Thompsona, Klisovića, Prljavce, ili bilo koga trenutno nepoželjnog na lijevoj strani političkog spektra. Kad presedan postane pravilo, i druge će općine i gradovi vrlo lako iskoristiti identičnu argumentaciju. I zabraniti neke druge izvođače – one koje oni mrze.
A tada će mediji, koji danas pjene od oduševljenja, preko noći promijeniti ploču.
Odjednom će “zabrane” biti “opasan napad na slobodu izražavanja”.
Odjednom se više neće pozivati na “kulturnu politiku” nego na – ljudska prava.
Odjednom će iz svih rupa proviriti aktivisti, udruge i kolumnisti, koji su jučer pljeskali Tomaševiću, a sutra će histerično napadati “zabranitelje”.
Uostalom, sve smo to već gledali.
Od pandemijskih potvrda, do koncerata, do medijskih linčeva i selektivnih sloboda – pravila vrijede samo dok služe jednoj strani. Kad se vrate kao bumerang, nastaje panika.
Zato je jedino pošteno reći:
Kad dopustiš političkoj vlasti da određuje što je dozvoljena, a što zabranjena umjetnost – sutra nećeš moći birati protiv koga će to oružje biti upereno.
A novinari bi se doista mogli iznenaditi kad im se njihove vlastite metode vrate pod prozor redakcije. Tada će se, kao i uvijek, odjednom sjetiti “slobode govora”.
Do sljedeće dvostruke mjerne jedinice – ostaje nam samo promatrati kako se povijest ponavlja.
Izvor:Liberal.hr
crodex.net
