Tomislav Jonjić, nezavisni kandidat za predsjednika Republike, predstavio se biračima na Četvrtom programu Hrvatske televizije. Istakao je kako smatra da je najaktualniji problem na hrvatskoj političkoj sceni na kojemu treba poraditi – normalizacija odnosa predsjednika države i predsjednika Vlade. Ističe da je suodnos ove dvije institucije važan oko kreiranja vanjske politike. Ukazao je i na to da treba ulagati u vojsku i tu dijeli stav s ministrom obrane Ivanom Anušićem.
Što se tiče ilegalnih migracija, kaže da treba osigurati hrvatsku granicu i sigurnost hrvatske države. Glavnim rivalom smatra Dragana Primorca i aktualnog predsjednika Milanovića. A osvrnuo se i na, kako kaže, medijsku blokadu kojoj je bilo izložen za vrijeme kampanje.
Cijelo predstavljanje Tomislava Jonjića možete pratiti i na videu:
Zašto ste se kandidirali, tko se sve stoji za vaše kandidature i koji su, u kratkim crtama, glavni naglasci vašega programa?
– Prije nekoliko dana u ovoj vašoj emisiji jedna je kandidatkinja kazala da se ona prva, ljetos, izložila dvoboju, odnosno bitci sa Zoranom Milanovićem. Sam taj podatak bio bi potpuno nebitan, jer nije bitno tko se je prvi izložio toj bitci, kada on sam po sebi ne bi govorio do koje su mjere ljudi spremni govoriti neistine, i što bi se dogodilo kad bi morali govoriti o stvarima koje nisu tako egzaktno dokazive kao što je egzaktno dokaziva činjenica da sam ja prvi najavio svoju kandidaturu. Dakle, moja je kandidatura najavljena 23. svibnja 2024. godine, dakle, prije više od sedam mjeseci, na naslovnoj stranici zadarskoga Hrvatskog tjednika, dakle, tjednika s najvećim nakladom u državi.
Ona je, naravno, medijski blokirana, medijski prešućivana, usprkos činjenici da je, recimo, moj program, koji je objavljen početkom ljeta, sredinom rujna javno podržalo 230 – u tom trenutku 230, danas je to puno veći broj – osoba hrvatskoga javnog, političkog i društvenog života. Tu su brojni akademici, sveučilišni profesori, poznati pjevači, generali, admirali, brigadiri Hrvatske vojske, ugledni novinari, publicisti, književnici… Sve je to prešućeno upravo zbog toga što je taj program takav da je mogao objediniti, da je pokazivao da postoji jedna spremnost širokoga kruga, ideološkoga i nacionalno-političkoga, da podupre, da stane iza toga programa.
Koji su po vama najveći problemi u Hrvatskoj? Osim ove akademske zajednice i jednog poznatijeg sloja društva, koliko je to po vama prepoznala šira hrvatska javnost?
– Šira bi javnost prepoznala da je bilo medijskoga odjeka. Kad je jedna kandidatkinja dobila potporu zamjenika Ivice Račana, onda su o tome izvijestili svi mediji, uključujući Hrvatsku televiziju. Dakle, svi mediji na naslovnim stranicama. Ovdje su potporu 230 ljudi svi mediji organizirano prešutjeli. Zbog toga je, naravno, taj program nedovoljno poznat. Taj program je upravljen prema budućnosti, iako se pokušava stvoriti fama da se on bavi samo prošlošću.
On se ne bavi samo prošlošću, nego polazi od prošlosti, jer bez poznavanja prošlosti i bez vrednovanja naše prošlosti nije moguće vrednovati ni našu sadašnjost, a nije moguće vrednovati ni našu budućnost. Program koji je koncipiran u 30 točaka bavi se hrvatskom budućnošću i to je razlog zašto je okupio toliko veliki broj pristaša i zbog čega sam ja bio kadar skupiti toliko veliki broj potpisa, više potpisa nego svi kandidati tzv. desnice zajedno. To ne bi bilo moguće da je program tako okrenut prema prošlosti.
Najakutniji problem hrvatske sadašnjosti je normalizacija odnosa između predsjednika Vlade i predsjednika države
Kad bih ga morao sažeti u tri-četiri točke, kad bih morao odgovoriti na pitanje što je najvažnije, što je najakutniji problem – ja mislim da je najakutniji problem hrvatske sadašnjosti normalizacija odnosa između predsjednika Vlade i predsjednika države jer mi godinama doživljavamo vječno međusobno natezanje, vrijeđanje, ponižavanje, koje je zapravo samo fingirano jer nitko ne odgovara Plenkoviću kao Milanović i nitko Milanoviću ne odgovara kao Plenković.
Ali je potrebno da hrvatska država, kao svaka normalna država, ima jedinstvenu politiku i da ne postoji predodžba o tome da postoje različite nacionalne politike. S druge strane, mislim da je potrebno, s obzirom na brojne prijetnje kojima je Hrvatska izložena, a to su prijetnje srpskim svetom, prijetnje ilegalnim imigracijama i općom nesigurnošću u Europi i svijetu, da je potrebno ozbiljno jačanje hrvatskoga sigurnosnog i obrambenog sustava, dakle, jačanje Hrvatske vojske.
Tu je ono gdje bih ja, usprkos tome što dolazim kao neovisni kandidat na ove izbore, pohvalio ministra Anušića i njegovo nastojanje da se hrvatske oružane snage ojačaju i o tome govori i državni proračun i projekcija državnog proračuna u idućim godinama. I treća stvar koja mislim da je dramatično važna je rješavanje pitanja položaja Hrvata u BiH, dakle, osiguranje njihova opstanka i osiguranje jednakopravnosti, jer bez toga, s obzirom na geopolitičku povezanost Hrvatske i BiH, nema stabilnosti hrvatske države i nema budućnosti hrvatskog naroda.
Dosta smo čuli o ustavnim ovlastima predsjednika Republike. Koliko biste vi bili spremni i kadri mijenjati ih i što mislite konkretno o načinu izbora predsjednika Republike? Treba li predsjednik Republike i dalje biti izravno biran ili možda u Saboru?
– I to je pitanje među brojnim drugim pitanjima elaborirano u mom programu i vrlo je jasno i nedvosmisleno kazano da predsjednika Republike Hrvatske prema mom mišljenju i dalje treba birati neposredno, ali je njegove ovlasti potrebno u određenoj mjeri proširiti. Potrebna je jedna reforma hrvatskoga ustavnog i pravno-političkog sustava, dakle, potrebno je proširiti mogućnost raspisivanja referenduma i predsjedniku Republike dati mogućnost da samostalno raspisuje referendum i da samostalno predlaže zakone.
Izvor:HRT/narod.hr
