Izbor uredništva

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Čovjek se rodi sam ali ne živi sam. Također, radi i djeluje sam ali je uvijek u zavisnosti od okruženja te su njegove aktivnosti, stvaralačke ambicije i mogućnosti uvjetovane okruženjem i društvom u kojem živi.

Ljudska povijest poznaje puno različitih oblika i vrsta organizacije društva u kojima je svaki čovjek imao svoju ulogu. Neki su bili carevi i kraljevi a neki robovi. Neki su bili feudalci a neki kmetovi. Neki su bili sultani a neki begovi, age i obična obespravljena raja. Duga ljudska povijest iznjedrila je različita rješenja koja najčešće nisu išla na ruku običnom priprostom i jednostavnom čovjeku. U takvim uvjetima nezadovoljstva običnog puka bi najčešće prouzročila bune i protivljenja. Neki od ovih spomenutih sustava su stoljećima trajali i bili uspješni sa stajalista onih koji su upravaljali društvima i procesima. Međutim, većinom su se ta društava na kraju (iznutra) raspala. Takva društva su bila totalitarna i ostavljala su vrlo malo prostora za slobodu djelovanja, izražavanja i kreaitvnost običnom čovjeku, a najčešće su uskraćivani osnovni uvjeti za dostojanstven život.

Dvadeseto stoljeće je iznjedrilo demokraciju koja je osigurala slobodne izbore, pravo glasa svake odrasle osobe, i UN konvencijom iz 1948. godine zajamčena ljudska prava. To je bilo veliko postignuće ako se usporede odnosi u prošlim stoljećima. Neke države (sa sjevoro-zapadne hemisfere) su maksimalno iskoristile novonastale mogućnosti te su stvorila napredna društva poželjna za život i samoostvarenje svakog pojedinca, a nerijetko su bila magnet za pojedince i obitelji iz država u kojima demokracija nije zaživjela u toj mjeri. Organizirane države i vladavina prava, tržišno gospodarstvo, privatno vlasništvo i iskoraci u tehnologiji stvorili su napredna društva koja su ih izdvojila od ostatka svijeta, te ih kao takve učinila društveno-ekonomski dominantnim na svjetskoj razini. Čak i neke države koje nisu usvojile demokraciju, a zbog usvanja najnovijih tehnologija, su iskoračile u gospodarskom smislu, pa su samim tim i njihova društva krenula u pozitivnijem pravcu.

Sve dosadašnje industrijske revolucije imale svoju uloge te su nas dovele do digitalnog doba u kojem svaki čovjek na kugli zemaljskoj ima prigodu biti informiran i obrazovan u mjeri koja je moguća – s obzirom na ograničenja i same digitalne tehnologije. Globalizacija, koja je krenula ranih devedesetih prošloga stoljeća, je omogoćila široku razmjenu dobara i usluga na cijelom svijetu. U takvim uvjetima dogodio se nagli rast međunarodne razmjene i potrošnje što je naprednijim državama, tj. njihovim kompanijama donijelo nova tržišta i ekstra profite –  dok su se nerazvijenije zemlje usmjerile na uvoz njihove robe koja je bila konkurentnija. U takvom svjetskom (globaliziranom) tržišnom gospodarstvu države su počele gubiti svoj utjecaj na domaće gospodarstvo i na procese koje bi ga osnažile, te na taj način sačuvale svoje pozitivne društveno ekonomske prilike. Kako su države imale sve manje utjecaja na svoje gospodarstvo, liberalizacija tržišta je države potisnula u brizi oko svojih unutarnjih gospodarskih odnosa, a države su svoje minuse u bilancama nadomirivale novim i novim zaduženjima.

U takvim uvjetima većina vlada i političara u različitim nenaprednim zemljama su postali puki izvršitelji ozakonjenja stavljanja u podređen položaj domaćih kompanija i njihovih proizvoda u odnosu na sada već prejake multinacionalne korporacije i investicijske fondove. Ovi fondovi i korporacije su danas u vlasništvu nekolicine ekstremno bogatih ljudi koji kontroliraju praktično sve svjetske financije i kapital, a države su istodobno postale ono što su kmetovi bili feudalcima.

Povijest je pokazala da prevelika moć pojedinca može imati katastrofalne posljedice na društvo. Primjera je puno, od Nerona pa do Hitlera, Staljina, Tita, itd. Prevelika moć u rukama pojedinca ili malog broja ljudi nužno dovodi do erozije svih vrijednosti i vrednota na kojima je nastala neka civilizacija. U današnjim uvjetima, liberalna demokracija je „izbacila“ upravo takve ljude i psihološke profile, koji praktično imaju svu moć i veliki nedostatak empatije koja graniči sa psihopatologijom. Što možemo očekivati od modernih feudalaca i faraona? Vjerojatno isto što i od Nerona, Staljina ili Tita. Ukratko, može se očekivati propast i pogibelj – što nam zadnje dvije godine, ne samo da kuca na vrata, nego i ulazi u kuće. Znači, i demokracija je stvorila (moderne) faraone, feudalce, tirane i diktatore. Očigledno je da s demokracijom ili bolje rečeno s liberalnom demokracijom nešto ne valja i to treba jasno reći. Živeći jednu etapu u mirnom i prosperitetnom vremenu u demokratskom društvu, moderni čovjek nikako da progleda i shvati u koju poziciju ga je dovela liberalna demokracija i što je učinila svim društvima na planeti. Prije nego što se dogodi još veći pad potrebno je stati i razmisliti do kuda nas je dovelo slijepo vjerovanje raznim filantropima, dobročiniteljima i svjetskim „malim bogovima“ gospodarstva? Jesu li „tehnološke igračke“ koje su nam dali bile mamac da nas pretvore u ono što im je uvijek bilo u planu, a to je da budemo moderni robovi i kmetovi čiji životi će biti samo brojke s kojima će oni manipulirati.

Generacije prije nas su se brinule kome i kakvu državu će ostaviti. Željeli su dobro svojim nasljednicima i domovini. Sigurno su cijenili i željeli demokraciju koja je ustvari i bila njihovo dostignuće. Ona podrazumijeva pluralistički oblik vlasti i brigu o svim slojevima društva, te očuvanje snažne države kao okvira u kojem će narod doživjeti svoj prosperitet i predviđati svoju budućnost. Liberalna demokracija je poljuljala te ideale te je dovela anacionalne, nesposobne i nemoralne političare na vrlo odgovoran teren – a to je država i upravljanje istom. Svi moramo shvatiti da smo umjesto demokracije izgradili partitokraciju koja nema nikakve veze sa zdravim društveno-političkim procesima. Baš obrnuto, ovakav sustav nas je doveo do moralnog posrnuća u svakom pogledu. Naša stvarnost je nedostatak ideala, mito, korupcija, nepotizam, egoizam, samouništenje, itd.

Da bi spasili naše društvo, na demokraciju treba nasloniti meritokraciju, stroga moralna načela i hrabrost. Bez toga, i pouzdanja u Božju pomoć, niti jedna država i društvo nema nikakvu šansu protiv modernih faraona i tirana, te nas čeka sudbina nekadašnjih robova i kmetova.

Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“ Probudimo se, birajmo najbolje među nama da nas vode i podržimo ih, a lažove i izdajice stavimo gdje im je mjesto – u zatvor, za njihovo i naše dobro!  

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button